среда, 28. септембар 2011.

Svoj među tuđima, tuđ među svojima



Svoj među tuđima, tuđ među svojima (Свой среди чужих, чужой среди своих) 
1974.
***(*)
3+

Nemam bogzna kakvo iskustvo s filmovima Nikite Mihalkova. Nekad davno Varljivo sunce mi se prilično dopalo, dok mi je Sibirski berberin bio dibidus bezveze. A sad pogledah i prvi dugometražni film ovog reditelja, i bogami utisci su pozitivni.


U pitanju je primerak zanimljivog žanra, takozvanog osterna, ili isterna (eastern) – istočnoevropske varijante vesterna. U skladu s tim, ovde je okosnica zapleta pljačka voza i sudbina otete torbe sa zlatom.
Milje u koji su zbivanja smeštena jeste Rusija neposredno posle revolucije, zemlja u previranju, u kojoj poredak još uvek nije uspostavljen. Iako je već pobedila ona strana koja je pobedila, zemljom i dalje haraju bande i predstavnici poraženih snaga.
Što se tiče vizuelnog identiteta filma, pred gledaočevim očima su železnične pruge, vozovi, konji, jahanje po kojekakvim stenčugama i serpentinama, telegrafski aparati, čupavi ljudi u dugačkim mantilima i sa šeširima (kô u Jahačima na duge staze) – nema šta, prava pravcijata vestern ikonografija.
I što je najvažnije, po takvom miljeu, u takvim uzburkanim društvenim okolnostima, kreću se i osobeni likovi. Ne toliko glavni junak (Jurij Bogatirjov), mada i njegov karakter ima svoje začkoljice i unutrašnje barijere s kojima se treba nositi i koje treba prevazići. On je taj koji se nalazi u specifičnom položaju iz naslova, koji sugeriše da ne pripada ni tamo ni ovamo. Međutim, njegov karakter je isuviše herojski, istrajan i preduzimljiv (i utoliko meni neinteresantan), tako da on na kraju dokazuje da ipak pripada jednoj od strana, i to onoj pobedničkoj.
Ovaj film, međutim, nose druga dva lika, koja igraju dva sjajna sovjetska glumca – Anatolij Solonjicin i Aleksandar Kajdanovski. Ovaj drugi je, dabome, Stalker lično, a prvi je Pisac iz istog filma, onaj što stalno nešto zanoveta i izvodi. Solonjicina sam gledao u još jednom remek-delu sovjetske kinematografije – filmu Uspenje (Восхождение) Larise Šepitko. Tu je imao epizodnu ulogu, ali kakvu! Igrao je nekakvog zlokobnog islednika koji ispituje glavne junake. Baš mi se vala gleda taj film ponovo.

Šta reći? Anatolij Solonjicin je jedna od najzanimljivijih faca koje sam ikad video na filmu. Ovde uglavnom nosi crno odelo i crni šešir. A njegovo lice i ti usporeni pokreti i govor koji deluje kao da ga ni za šta živo nije briga – čine od njega figuru koja kao da je videla ko zna kakve užase i saznala ko zna šta o čemu mi pojma nemamo. Ovde igra nekakvog šefa koga svi slušaju, i dok ga čovek gleda, mora da se zapita: kakvu li vrstu mudrosti, pomešane s nečim ledenim i strašnim nosi u sebi ova individua. Kadar u kojem on, s tom svojom facom, stoji u jednoj praznoj prostoriji, a iza njega na zidu visi Lenjinov portret, jedna je od upečatljivijih filmskih slika koje znam. Iako su svi njeni elementi potpuno realistični, ima u njoj nečeg čudno nadrealnog.

A Aleksandar Kajdanovski – on je učinio kraj ovog filma zaista vrednim pamćenja. Njegov Lemke je oficir, pripadnik snaga poraženih u revoluciji, koji po svaku cenu hoće da se domogne zlata. I posle raznoraznih peripetija, u završnoj sceni vidimo ga ranjenog, kako se batrga po zemlji i jedva se vuče, a ktome ga je još i zarobio glavni junak. Između njih dvojice, pripadnika različitih strana, uspostavlja se čak i nekakva vrsta prijateljstva. Elem, Lemke našem junaku predlaže da uzme zlato, kad je već došao do njega, i lepo zbriše preko granice kô normalan čovek. To zlato ima smisla jedino ako se njime koristi jedan čovek, a ne svi, ne kolektiv, ne celo društvo, rezonuje oficir Lemke. Junak, međutim, i ne pomišlja da ga posluša. Kada to shvati, Lemke (tj. Kajdanovski) onako kljakav i nikakav zavapi:
„Господи! Ну почему ж ты помогаешь этому кретину, а не мне?!“


Kakva replika! I kakva sjajna situacija – dva potpuno suprotna lika: jedan negativac, teški individualista, čovek koji sve podvrgava sumnji; i jedan nazovi pozitivac, pravolinijskih pogleda na stvari, sklon dogmatskom mišljenju, čovek koji polazi od neke već unapred utvrđene istine i koji svoju individualnost potčinjava kolektivu. I dabome, ovaj drugi pobeđuje. Ali su zato gledalačke simpatije uz prvog.
Još mi valja spomenuti i sugestivnu muzičku temu čiji je autor Eduard Artemjev, jedan od najvećih sovjetskih (i kasnije ruskih) kompozitora filmske muzike. Njegova saradnja s Mihalkovim nastavila se i posle ovog filma, a čovek je inače poznat i kao autor muzike za neke od filmova Tarkovskog (Solaris, Ogledalo i dabome Stalker).
Najzad, gornju ocenu (koja bi značila: vrlo dobro) ne treba shvatati kao konačnu. Najčešće se filmovi ne mogu adekvatno oceniti iz samo jednog gledanja (tj. neko možda može, ali ja ne). Svoj među tuđima je na mene ostavio utisak gledljivog, zabavnog, pomalo egzotičnog filma, sa veoma zanimljivim likovima i ambijentima, tako da će me verovatno povući da ga pogledam ponovo. Tada će i moj sud o njemu biti donekle drukčiji. Ali zasad je ovako.

петак, 23. септембар 2011.


Car Edip

O građani otadžbine Tebe, evo Edipa,
znalca čudesne zagonetke i prvog čoveka,
čiju sreću niko nije gledao bez zavisti!
Gledajte u kakav ponor sudbe grozne pade on!
Zato nikog, dan dok onaj poslednji ne dočeka
neću proslavljati kao srećna, pre no doplovi
kraju veka svog a nikakav ne pogodi ga jad.


Prvo: Sofoklov Car Edip govori o čovekovom opažanju tzv. stvarnosti, koje je – pogrešno. To što čovek prepoznaje kao stvarnost u stvari je privid. Drugo: ta drama govori o čovekovom položaju prema onoj sili s kojom, hteo – ne hteo, uvek ima posla, a koja se zove fatum ili sudbina ili bogovi ili kako god hoćete.
Ovde će biti reči i o samom Caru Edipu, ali još pre o izvesnim paradoksalnim antropološkim karakteristikama koje postaju vidljive kada se Sofoklov tekst ukrsti sa dva mnogo novija, koja su neposredno iz njega proistekla. U pitanju su eseji čiji su autori jedan Poljak i jedan Severni Irac – Jan Kot i E. R. Dods. Ta dva teksta ima smisla čitati i kao uspela tumačenja Sofoklove tragedije, ali i nezavisno od nje, zbog tih tekstova samih.


Jan Kot: Bogovi lojalno opominju junaka da mu je fatum odredio sudbinu oceubice i muža vlastite majke. Junak ima punu slobodu izbora i delatnosti. Bogovi ne intervenišu, samo gledaju. Čekaju da učini grešku. Tada ga kažnjavaju. Bogovi su pravdeni, kažnjavaju junaka za zločin koji je stvarno počinio. Kažnjavaju ga tek onda kad je zločin počinio. Ali junak je morao da počini zločin.
Posle toga Poljak pravi ono poređenje koje toliko toga otkriva – ono sa čovekom koji igra šah protiv elektronskog mozga.
Čovek mora da igra i u toj igri mora da izgubi. Gubi časno jer gubi prema pravilima igre, gubi jer je učinio grešku. Ali dobiti nije mogao.
Igra je pravdena, ali je u isto vreme konstruisana tako da u njoj uvek dobije jedna ista strana.
Ovakvo stanje stvari, u kojem su dve naizgled nespojive pozicije dovedene u vezu, razmatra i E. R. Dods:
Mi razmišljamo o dva oštro razgraničena alternativna pogleda – ili verujemo u slobodnu volju ili smo deterministi. Ali Grk iz petog veka nije razmišljao u ovim pojmovima ništa više od Homera. Ni kod Homera ni kod Sofokla božansko saznanje o pojedinim budućim događajima ne podrazumeva da su sva ljudska delanja predodređena.
Dakle ovako:
1. Edip dela slobodnom voljom;
2. Bogovi ga ni na šta ne prisiljavaju – oni ga kažnjavaju tek kada počini grešku;[1]
3. Ali on je grešku morao počiniti;
4. Znači, predodređenje i slobodna volja postoje istovremeno.
Ili: ono što će se desiti, desiće se jer smo ga izazvali mi sami, ali u isto vreme i zato što je moralo tako da se desi.
To je prvi paradoks na koji ovaj post želi da ukaže. Ima još jedan.


Druga stvar je sledeća, a na nju ukazuje E. R. Dods. On postavlja pitanje da li Sofokle u ovoj drami nastoji da opravda božje postupke prema čoveku. Odgovarajući na njega, iznosi dve tvrdnje o Sofoklovim religijskim stavovima. One su naizgled protivrečne, ali jedna s drugom čine celinu. Glase:
1. Sofokle nije verovao da su bogovi pravedni u bilo kom ljudskom smislu;
2. Sofokle je verovao da čovek bogove mora duboko poštovati.
Povezujući ove tvrdnje, Irac daje ovakvo objašnjenje:
Za hrišćanina, nužan deo pobožnosti je verovanje da je bog pravedan. Tako je bilo i za Platona i stoike. Ali stariji svet nije uočavao takvu nužnost. Neverovanje u božansku pravdu merenu čovekovim merilima može sasvim lepo biti udruženo sa dubokim religijskim osećanjem.
Tragedija Car Edip nema nameru da opravdava božje postupke. Ona ukazuje na to da se na sam pojam pravde, kao i na druge fundamentalne pojmove, može gledati različitim očima. Postoje razni načini posmatranja tzv. stvarnosti. Možemo je opažati onako kako to uvek činimo i kako smo naučili da činimo – onako kako Edip sebe vidi na početku Sofoklove tragedije. Edipu, međutim, neki đavo nije dao mira sve dok nije razobličio sve te pojavne oblike stvari, koji nam se nameću, a koji predstavljaju čist privid. Tada se ljudski život može sagledati, što reče Dods: onako kako ga vide vreme i bogovi. Verujem da neko sa ljuskim saznajnim aparatom, a opet kadar za takav jedan pogled mora naći da su stavri zamršene i pune paradoksa i nespojivih suprotnosti, koje su međutim sasvim logične.

Napomene:
1. Stihovi iz Cara Edipa su, dabome, u prevodu Miloša Đurića;
2. Razmatrani eseji su: Jan Kot – „Kralj Lir ili kraj igre“ u knjizi Šekspir naš savremenik i E. R. Dods – „O pogrešnom razumevanju Kralja Edipa“ u zborniku Opšta književnost, priredio Zoran Milutinović.




[1] Tj. bogovi ga čak i ne kažnjavaju; on sam sebe kažnjava slobodnom voljom kad shvati kakav je užas napravio (i pored toga što ga je napravio ne znajući šta čini).