петак, 30. децембар 2011.

Dave Alvin, Eleven Eleven, najbolji album 2011. godine




Moram priznati da sam prilično izgubljen što se tiče percepcije nove muzike. A ove godine i nisam bogzna koliko toga slušao.
Ne volim da pratim trendove. Ne volim značajne ploče. Ne volim da aplaudiram nečemu samo zato što poseduje kvalitete kakvi su hrabrost, inovativnost ili subverzivnost. Ne volim da aplaudiram onome što drugi hvale, pa čak ni ako je reč o ljudima do čijeg mišljenja držim. Naravno, prilikom traženja albuma oslanjam se na preporuke. Ali dotične ploče onda podvrgavam slušanju s ciljem da utvrdim da li one meni nešto govore. I pritom umem debelo da pogrešim. Pribojavam se situacija u kojima mi se neka ploča u vreme kad je nova veoma dopadne, a kasnije me više ne privlači da joj se vraćam. Tada, kao i u nekim drugim neretkim prilikama u životu, osećam da sam ispao budala. Izgleda da ploče kad su nove zvuče na jedan način, a sasvim drukčije, i tačnije, kada to više nisu. Kao i situacije u životu: nešto u datom trenutku izgleda dobro, a onda, kako se stvari razvijaju, ispadne bezveze. Mrzim to. I bojim se te varljivosti sadašnjeg vremena. Bez distance, teško mi je da procenim i vrednujem bilo šta. Zato sam sigurniji kad kopam po osamdesetim i devedesetim i otkrivam meni ranije nepoznate stvari. S tim periodom sam načisto, pa mu pristupam bez bojazni. On ne može neprijatno da me iznenadi.
Dakle, kao što se vidi, za nekog ko piše o muzici, imam krajnje sumnjive kriterijume i krajnje sumnjive sposobnosti rasuđivanja i vrednovanja. Ali zato i pišem na blogu, a ne u nekom ozbiljnom mediju. To, naravno, ne znači da eventualni čitalac ne može da me pljune.
Ipak, onaj ko je čitao moju listu kanonskih albuma zapazio je da je Dejv Alvin na njoj jedan od ubedljivih favorita, i to još od vremena kad je svirao s bendovima The Blasters i The Knitters. Sedam godina nakon svog poslednjeg velikog solo albuma, Ashgrove, on je svojoj diskografiji dodao jedinicu koja će, verujem, ostati zapamćena kao jedan od vrhunaca njegove karijere. To jest, nadam se da ću je ja tako zapamtiti. Ploča Eleven Eleven ima one elemente koji su me privlačili kod ranijih Alvinovih velikih ploča (Blue Boulevard, King od California, Blackjack David), ali i kod najboljih albuma njemu bliskih kantautora – tu pre svega mislim na Džona Hajata i Toma Rasela. Interesantno je da i ta dvojica mojih velikih favorita ove godine imaju nove albume, ali oni ne spadaju u vrh njihovih karijera, dok Dejvov spada u vrh njegove. Dakle, Alvin je uspeo u onome što sam od njega i očekivao – (1) da isporuči album sastavljen od autorskih pesama u kojima se pričaju priče o ljudskom usudu, (2) da to uradi na vrhunski način, tako da se te pesme zaista dotiču nekih prelomnih trenutaka u ljudskom životu, nekih ljudskih slabosti, nekih načela koja su, gledano s jedne strane, ispravna, ali s druge strane, na one koji ih se čvrsto drže imaju poguban efekat, nekih izgubljenih ljubavi, nekih davnih, neobičnih prijateljstava i (3) da se muzički žanr kojim se služi oslanja na jednu bogatu tradiciju koja se već mnogo puta pokazala kao najpogodnije sredstvo za saopštavanje baš ovakvih priča. A nije u tome uopšte lako uspeti. Čak i oni najveći retko to postižu. Sam Alvin poslednji put na Ashgrove (2004). Džon Hajat poslednji put na Master of Disaster (2005). Tom Rasel poslednji put na Love and Fear (2006). Ne viđaju se ovakvi albumi svaki dan.
Džoni Ejs i Hoakin Murijeta na čelu su galerije likova koje Alvin ovom prilikom izvodi na pozornicu. U centar pažnje on dovodi, a šta bi drugo nego njihove smrti. Posežući, dakle, za mitskom građom, iz svoje vizure interpretira legendarnu auru koja okružuje ove dve ličnosti. Taj kvalitet mitskog i antiherojskog nije ništa slabiji ni kada Dejv peva o nekim imaginarnim likovima kakvi su propali bokser zvani Koneho (zec na španskom), koji se izgubio negde po krčmama i auto-putevima, ili radnik iz čeličane koji se sa svojim saborcima iz sindikata 1959. godine u mestu Gari u Indijani suprotstavio glavešinama Ju Es stila. U svim tim pesmama Alvin rafinira stvarnost, izvlačeći iz nje onu najfundamentalniju ravan, u kojoj individua ostaje nasamo sa fatumom, oličenim u proticanju vremena, gubitku, nestanku i smrti.
Dabome, u jednoj ovakvoj priči važno je i nešto sasvim drugo. Ova ploča kao veliki favorit nametnula se tokom leta. A ovo leto za mene je bilo bolje od mnogih prethodnih. (Lakše mi je da govorim o letu, pošto je taj period poodavno završen, nego o čitavoj godini, koja neće biti skroz gotova ni kad kalendarski pređemo u sledeću, jer se mnoge stvari koje su u njoj počele da se odmotavaju neće odmotati još neko vreme.) Dakle, ovo leto podrazumevalo je dosta kilometara pređenih jednim crvenkastim renoom talija po problematičnim putevima na području gde centralna Srbija prelazi u istočnu. Znači, nije ruta Alvinovih junaka from New York to Nogales and every joint in between, već potez Rekovac–Jagodina–Ćuprija–Despotovac i brojna polunapuštena sela između. Vožnja kroz područje omeđeno tim koordinatama uključivala je posetu izvesnom broju prilično opskurnih lokaliteta iz kojih su se mogle izvući uglavnom poražavajuće ekonomske i demografske spoznaje. Nije to bila privlačna, visoko mitologizovana slika pustoši i propasti kakvu je Dejv Alvin ponudio na novom albumu, već nešto mnogo prozaičnije i mnogo rudimentarnije u svojoj zapuštenosti i zatiranju. Takav milje, kao najrelevantnije nametnuo je sledeće stihove:
Fifty years disappeared in the blink of an eye
And I feel like Iʼm a stranger in a world that isnʼt mine
My dear wife died, my kids all moved away
Cause there ainʼt nothing round here to make them want to stay
Cause the factories are in ruins, decent jobs are hard to find
And you canʼt get ahead no matter how hard you try
Cause the big boys make the rules, tough luck for everyone else
And out on the street, brother, itʼs every man for himself
Ti stihovi donekle su opisivali, a odnekle i nadograđivali, dodavali novu dimenziju i činili smislenijim i shvatljivijim prizore sa opskurnih lokaliteta centralne i istočne Srbije koje sam letos gledao kroz prozore crvenkaste talije dok je iz zvučnika pevao Dejv Alvin.

уторак, 20. децембар 2011.

Golo ostrvo (裸の島 – Hadaka no shima) 1960.



***(*) 
4 – 

Ovaj Kaneto Šindo je majstor. Do sada mi je bio poznat jedino po filmu Onibaba (), ali ovo je još bolje. Igra ista ona glumica iz Onibabe, Nobuko Otova, što je i razumljivo, pošto je ona bila Šindova supruga.

Evo mog utiska. Ovo je izuzetan film, u kojem sam veoma uživao i u pojedinim svojim delovima zaista mi je mnogo pružio. Ali istovremeno, osećao sam da mi nešto u njemu i smeta. Film sam gledao ujutru (inače najviše volim da gledam filmove ujutru, kad naleti neki neradan dan), a tek po podne sam shvatio šta mi je to smetalo. Otkriću nešto kasnije.

Prvo bih probao da artikulišem šta me je to ovom filmu toliko privuklo. Dabome, i pre gledanja sam znao da u njemu nema reči, pa sam se, kad sam ga tek pustio, pribojavao da će me smoriti. E sad, nisam baš siguran u kom sam trenutku shvatio da ne samo što me ne smara, nego proizvodi na mene potpuno suprotan utisak. Možda kada mi je prezentovao glavne činioce svakodnevnog života svojih junaka. Mislim da me je pridobila ta transparentnost sa kojom je prikazano kako junaci obezbeđuju svoju egzistenciju. I to što je ambijent u kojem se ta njihova egzistencija odvija prikazan toliko pregledno da postaje gotovo opipljiv. I to što se transparentnost i ogoljenost egzistencije glavnih junaka dopunjuje sa transparentnošću i ogoljenošću ambijenta.

Nešto konkretnije, ovde je reč o četvoročlanoj porodici (roditelji i dva sina) koja predstavlja jedine stanovnike malog ostrva negde u takozvanom japanskom Unutrašnjem moru (dakle, u onom parčetu vode koje se uguralo između ostrva Honšu, Kjušu i Šikoku). Oni žive od poljoprivrede (sekundarno i od ribolova), međutim na njihovom ostrvu nema slatke vode, te su primorani da je dovlače sa susednog, većeg ostrva. Kako oni to čine, prikazano je vrlo detaljno. Mi vidimo sve etape tog procesa – kako oni (to jest, muž i žena naizmenično) u dva velika drvena vedra vodu transportuju čamcem koji pokreću nekom vrstom vesla (nisu u pitanju ona uobičajena dva vesla, već samo jedno veslo, koje se nalazi sa zadnje strane čamca – nespretan opis, ali u pomorstvo se ne razumem). A kad stignu do svog ostrva, oni vade vedra iz čamca, stavljaju ih na takozvanu obramicu, a ovu na ramena. I onda tako upregnuti u jaram kreću krivudavom stazom uzbrdo, pošto obalu njihovog ostrva čini jedna prilično nagnuta padina. Pri vrhu te padine nalazi se bašta, kojoj je voda namenjena. Mi onda vidimo junake kako polivaju kulture koje gaje i kako zemlja žedno upija vodu.

Pročitah šta sam dosad napisao i verujem da sam nekog odbio od toga da ikad u životu pogleda Golo ostrvo. Međutim, ja sam bio prilično ushićen gledajući ono opisano u prethodnom pasusu. Jer to je osnova na kojoj život počiva. To je ona težina koju i ja, a verujem i potencijalni čitalac, moramo da nosimo svakog dana kad otvorimo oči. Jer bez nje ne možemo da egzistiramo. E, pošto je ovo film bez reči, pokreti dobijaju još veći značaj. Zato se toliko detaljno prikazuje kako junaci stavljaju obramicu na ramena, kako idu onom krivudavom stazom itd – a to je gotovo nalik nekoj koreografiji. Time se na jedan veoma direktan način iskazuje ona najbazičnija ravan ljudske egzistencije.


Šindo se međutim ne zadržava samo na tome. Golo ostrvo, iako nema reči, ima zaplet, zbivanja i sve što čini narativni film. A to se sastoji u sledećem. Porodicu čiji život pratimo zadesi tragedija (smrt jednog od članova), pa je to prilika da vidimo kako se oni nose sa tzv. graničnim ljudskim situacijama. Reditelj to pokazuje kroz izvestan broj sitnih, ali veoma rečitih detalja. Ko se bude odlučio da gleda film, neka obrati pažnju recimo na završetak scene sahrane. Oni koji su pogrebu prisustvovali odlaze s ostrva jednim motornim brodićem, a neko ih posmatra i trči po ostrvu da bi mu oni što duže bili pred očima. Taj mali, dirljivi detalj gotovo da nadmašuje veličanstvenu scenu sahrane koja mu je prethodila.


I šta da kažem osim da je Kaneto Šindo car. Pokreti likova, muzika i ambijent u Golom ostrvu čine savršenu celinu. Zbivanja su uklopljena u koherentnu strukturu koja dosta toga govori o ljudskom bitisanju. Gledano s jedne strane, verujem da mnogo bolji film od ovoga nije moguće snimiti. Međutim, sad nastupa trenutak da kažem i šta mi je to u njemu smetalo. Ja sam već nekoliko puta ovde na blogu pisao kako ne volim labave pripovedne strukture u koje može da se uplete sve i svašta. Ovde je međutim reč o drugoj krajnosti – bukvalno je sve pod konac i ništa ne ostaje da štrči. Zbivanja su toliko čvrsto spletena da sam imao utisak izvesne iskonstruisanosti i neprirodnosti. To još i nije tolika zamerka, ali iz nje, čini mi se, proizlazi jedan znatno krupniji nedostatak. On se sastoji u tome što događaji u ovom filmu (naročito u drugoj polovini), po svojoj prirodi i po načinu kako su saopšteni, podsećaju na neku vrstu parabole. To se naročito vidi u sceni na samom kraju, koja je, gledano s jedne strane, izvanredna, ali s druge strane, ja nisam mogao da se otmem utisku da ona treba da bude ilustracija neke opštije teze. Zato ne volim parabole; smetaju mi te narativne forme koje nastoje da ukažu na nešto drugo i to čine isuviše očigledno. Volim priče, koje su pažljivo ispričane, ali ne iskonstruisane, koje slede neku svoju unutrašnju logiku i u kojima idejna ravan nije direktno iskazana. Dakle, vrlo je tanka linija između onoga što me je u Golom ostrvu oduševilo i onoga što mi je smetalo. Zbog ovog drugog, znatno smanjujem ocenu. Međutim, moguće je da je na drugo gledanje povećam. A više volim da najpre dam umereniju ocenu, pa da je eventualno podižem, nego da dam previsoku, pa da je onda spuštam.

субота, 10. децембар 2011.

Nazaren (Nazarín) 1959.



***(*)
3+

U suštini, ovo je slično Simonu pustinjaku, s tim što je Simon, po mom mišljenju, znatno bolji film. I jedno i drugo Bunjuelovo delo za glavnog junaka imaju ljude koji su zapeli da žive u skladu s nekom svojom interpretacijom hrišćanske doktrine i da se odreknu svega ovozemaljskog. I Simon i otac Nazario su u tome nepopustljivi i beskompromisni, ali oba filma prikazuju uzaludnost tog njihovog samopregora i vrline u svetu ovakvom kakav je. Po mom mišljenju, to je znatno uspešnije urađeno u Simonu. Na stranu to što je ovaj film i atraktivniji za gledanje, bitno je da je u njemu radnja znatno zgusnutija i ona potpuno neočekivana kulminacija na kraju, u kojoj se preskaču vekovi i sažima čitava hrišćanska era, utoliko dobija jači udar. Radikalna suprotstavljenost dvaju ambijenata, Simonove pustinje, koju gledamo tokom većeg dela filma, i onog kluba koji vidimo na kraju, savršeno ilustruje logiku sveta i razvoja čovečanstva, koja neumitno vodi ka „radioaktivnom mesu“ i u kojoj napori ljudi kakav je Simon nemaju nikakvog značaja.


Nasuprot ovoj napregnutoj strukturi Simona pustinjaka, gde je čitava radnja, sa sve tim rezom na kraju koji udara pravo u glavu, spakovana u četrdesetak minuta, Nazaren je dugometražni film, koji u sebi ima poprilično logike pikarskog romana, pa deluje donekle nekoherentno. U pitanju je ekranizacija knjige Benita Peresa Galdosa, koji je bio neka vrsta španskog Balzaka. Pansion u kojem na početku filma junak živi liči na pansione iz Balzakovih romana, na one rupe u kojima su smeštaj nalazili Ežen de Rastinjak, Lisjen de Ribampre i ta ekipa. Čak je i čitav milje sličan, iako poprište radnje ovde nisu sirotinjske četvrti Pariza već sirotinjske četvrti Sijudad Meksika, a epoha nije sredina XIX veka, već nešto kasnije – kraj XIX ili početak XX veka. Dakle, tu je neka gramziva gazdarica i raznorazni polusvet, a okolo se smucaju bludnice, kako bi se to nekad reklo. E sad, kad se tu upletu neka suicidalna lujka i jedna bludnica koja u svojim tlapnjama vidi lik Hrista kako se, sa sve onom krunom od trnja, podrugljivo kezi, onda čitava atmosfera, umesto na Balzaka počinje da vuče na Dostojevskog.


No, ni to ne traje toliko dugo. Otac Nazario, ta bludnica i ta lujka napuštaju grad i kreću na put, gde se potucaju od nemila do nedraga, poput junaka pikarskog romana. Ove dve žene jedine su koje beskompromisne hrišćanske nazore oca Nazarija posmatraju s odobravanjem. U dodiru sa svima ostalima, uključujući i samu katoličku crkvu kojoj Nazario pripada, oni predstavljaju samo smetnju i teret. Ostatak filma sastoji se iz epizoda kojima se to iznova i iznova potvrđuje.


Jedna od njih je ona u kojoj žrtva kuge pred smrt odbacuje boga, a traži nešto drugo. Toga nema kod Peresa Galdosa, već je Bunjuel tu epizodu preuzeo iz dela Dijalog sveštenika i samrtnika jednog drugog pisca, koji je inače veoma prisutan u njegovim filmovima. No, možda je najzanimljivija scena u zatvoru, gde apsenici tuku i ponižavaju oca Nazarija i bukvalno s njim brišu patos, a on im kaže (pazi sad ovo, moram velikim slovima, vredi istaći!): 

Por primera vez en mi vida me cuesta trabajo perdonar. Y les perdono porque es mi deber de cristiano. Los perdono. Pero tambiÉn los desprecio. Y me siento culpable por no saber separar el desprecio del perdÓn.

To jest: „Prvi put u životu teško mi je da oprostim. I opraštam vam zato što je to moja hrišćanska dužnost. Opraštam vam. Ali vas istovremeno i prezirem. I osećam se krivim zbog toga što ne umem da razdvojim prezir od oproštaja.“
Ta replika i ta situacija, kao i ona slika odvratno iskeženog Hrista spadaju u filmske prizore koji se pamte. Tako da u ovom filmu ima dobrih elemenata, jedino mi smeta što oni nisu bolje raspoređeni i uklopljeni u jednu koherentniju i zbijeniju strukturu koja bi im dala jače značenje.