субота, 2. март 2013.

Muzička ponuda na početku 2013. (2)




Evo i prvih „najboljih“ ploča u ovoj godini.


Ako mi aktuelni album grupe Yo La Tengo nije naročito legao, izuzetno mi je prijala nova ploča jednog drugog američkog alternativnog benda oformljenog otprilike u isto vreme kad i trio iz Hobokena (dakle, tamo u prvoj polovini 80-ih), ali na suprotnom kraju zemlje, u Kaliforniji. I oni imaju prilično bleskasto ime, a zovu se – Camper Van Beethoven. Dakle, Dejvid Lauri i ekipa ponovo su prisutni.
Ploča je iščašena do panja. Na početku, Lauri prilično iritantnim tonom doziva Esmeraldu, Rozalindu, Magdalenu, Izabelu, Gabrijelu, Džozefinu i Valentinu, a zatim sledi sve i svašta. Od zahteva da mu se donese protivotrov i napravi sendvič, pa do povesti o izvesnom caballero jenkiju zvanom Flako Flako i tome koga je ovaj sve ubio i zaklao bežeći u Meksiko i pričajući broken Spanish.
Žanrovski, ovde je zamešeno boga pitaj šta sve ne – od pop zvukova pa do bezoblične buke. Ne nedostaje, bogami, ni kantroidnih i teks-meksoidnih momenata (violina i mandolina koje svira Džonatan Sigel zvuče sjajno). Naravno, sve je to iskrivljeno, izvrnuto, okrenuto tumbe i na momente potpuno zaumno. A kao rezultat takvog jednog kalemljenja nesrodnih elemenata dobijen je album koji je izuzetno zabavan za slušanje i neopevano duhovit.


Sad kupimo pinkle iz Kalifornije i palimo na Floridu. Još jedna sjajna skupina aktivirala se posle duže pauze. Ako su Camper Van Beethoven prethodni studijski album imali 2004, ovi su ih prešišali za godinu dana, dakle poslednje izdanje im je bilo 2003. U pitanju je ekipa predvođena Raulom Malom, a zovu se The Mavericks. In Time je ploča kojoj sam se najviše obradovao u dosadašnjem toku godine, pošto su The Mavericks, jelte, jedan od mojih omiljenih bendova. I mogu reći da je novi album ispunio očekivanja.
Nisam baš pametan šta da kažem o ovoj ploči, pa ću iz rukava da izvučem nešto što se pre petnaestak godina, kad je bio aktuelan album Trampoline, moglo pročitati u jednom od poslednjih brojeva časopisa X Zabava. Elem, Žikica Simić je tada recenziju započeo sa: „The Mavericks su veliki bend“, a završio na sledeći način: „Da li ste nekad bili u situaciji da slušate vrhunski kafanski bend? Onaj sastavljen od sjajnih muzičara raznovrsnog repertoara, živahne svirke, koji ostavlja utisak da svira samo za vas i vaše dobro raspoloženje. Početkom sedamdesetih na terasi nekog hotela u Tučepima slušao sam Dragu Diklića i Profesionalce. Bila je to jedna od najboljih svirki koje sam čuo. The Mavericks su ta vrsta sastava.“ Eto vam.


A sad se situacija „usložnjava“ jer stižemo do najboljeg albuma koji sam čuo od početka ove godine. Prelazimo 49. paralelu i idemo u Kanadu, odakle dolazi skupina zvana Lee Harvey Osmond (tačnije: LeE HARVeY OsMOND). Za potrebe nastanka aktuelne ploče, druge po redu u katalogu ovog benda, glavni član Tom Vilson udružio se s nekim veoma uvaženim sunarodnicima, kakvi su Margo i Majkl Timins iz grupe Cowboy Junkies.
Žanrovski, zvuk ove grupe određuje se kao acid folk, ali već i sam naslov albuma dobro opisuje ono što se na njemu može čuti. Sintagma The Folk Sinner precizno izražava to sumorno, opskurno, ruralno ludilo koje isijava tokom cele ploče. U pitanju je, dakle, ono mračnije lice američke tradicionalističke muzike, koje neke prekookeanske novindžije opisaše sledećim galimatijasom: Canadiana cottage-country wierdness.
Veliki poglavica čija je glava ucenjena i koji „ne može da veruje šta su uradili s njegovom decom i njim“ ili čovek na „gladnom i mračnom putu“, natovaren đavoljim tererom, neki su od protagonista pesama. Pevanje Toma Vilsona na momente ume da pređe u zlokobno, potmulo šaputanje, a briljantne deonice na usnoj harmonici i pedal stilu ili starinsko pevanje u duetu smenjuju se sa praštećim, škripećim gitarama i stihovima koji slede jedan drugi sa repetitivnošću neke industrijske mašine. Sve u svemu, The Folk Sinner je tmurna, ozbiljna i na svoj način veoma otmena ploča, čiji izlazak predstavlja jedan od lepših događaja na neizvesnom početku godine.

уторак, 26. фебруар 2013.

Muzička ponuda na početku 2013.





Prethodnu godinu, u glazbenom smislu, sumirali smo, i to dva puta. Došli smo do zaključka da su najbolje ploče snimili Rej Vajli Habard i Pol Torn i pri tome ostajemo i dalje. U međuvremenu je počeo nov kalendarski interval, označen brojem 2013, pa sad s jednog makroperioda zvanog godina prelazimo na sumiranje utisaka iz mikroperioda zvanog „nepuna dva meseca“.
Elem, od svega što se na mom „sajmonu i gramofonu“ vrtelo između 1. januara i današnjeg datuma, izdvajam sedam ploča. Četiri od njih, po mom sudu, mogu se okarakterisati kao veoma dobre, a preostale tri bogami naginju i ka odličnom.
Zasad se bavim ovom prvom skupinom, a na drugu ću preći naknadno.


Neobično za mene, počinjem sa jednim prilično zvučnim imenom koje je, verujem, poznato i široj publici, a u pitanju je Nora Džouns. Ploča Covers, doduše, ne predstavlja njen regularni album, čak nije ni iz 2013, nego se pojavila 31. decembra 2012, a sastoji se od obrada tuđih pesama koje su se uglavnom već mogle čuti na ranijim izdanjima Džounsove i još su uz to neke od njih snimljene uživo. Dakle, ad hoc prikupljen materijal, koji, međutim, sasvim fino zvuči kao celina i evo, ja ga već danima preslušavam i još mi nije dosadio.
Inače veoma volim albume koji se u potpunosti sastoje od obrada, a ovde je reč o pesmama odličnih autora u odličnoj, prilično svedenoj interpretaciji. Ima opštepoznatih naslova (I’ll Be Your Baby Tonight Boba Dilana), preovlađuje kantri ugođaj (Parsons, Keš, Klajnova, Nelson), ali zastupljeni su i  autori koji dolaze iz drugih voda (Fets Domino, Tom Vejts). Reč je uglavnom o staroj gardi (rođeni 20-ih, 30-ih i 40-ih, a neki, kao Petsi Klajn i Grem Parsons, već decenijama i mrtvi), ali se našlo mesta i za novije izvođače, pa je tako ovde uvrštena pesma koja je pre desetak godina bila hit, između ostalog, i na ovdašnjim radio-stanicama – Jesus, Etc. grupe Wilco.


Sledi još jedna devojka „s pedigreom“ – i ona potiče iz umetničke porodice, a i generacijski je bliska Džounsovoj (starija je od nje godinu dana), samo što, dabome, nije toliko poznata. Sredina iz koje dolazi je Teksas, njen tata Dejvid, singer-songrajter s tamošnje scene, stari je drugar s Lajlom Lovetom, svojevrsni mentor bio joj je Čip Tejlor, a ona se zove Keri Rodrigez i u januaru je objavila peti solo album.
Tejlor je, dabome, i na njemu uzeo učešća, i to kao autor, ali bogami ni one dve pesme koje Keri sama potpisuje ne zaostaju po kvalitetu. Muzičar iz Mineapolisa Luk Džejkobs drugi je važan saradnik na ovoj ploči. Pojavljuje se i kao autor i kao izvođač, a završna pesma gde Keri i on pevaju zajedno jeste dobar egzemplar pravovernog kantri dueta. I ostatak albuma je prilično kantroidan, ali se prepoznaju i određeni pop elementi.
Tu se krije i nešto što mojim ušima nije baš toliko prijalo. Dobrih pesama nipošto ne nedostaje, Kerin glas i violina zvuče odlično, ali se stiče utisak da ova ploča na momente deluje previše ušminkano, ispeglano i milozvučno, pa bi se to moglo uzeti kao minus.


Sledeći je Ričard Tompson, veteran i opet jedno prilično zvučno ime. U pitanju je, dabome, Britanac, a ja muzici koja dolazi s Ostrva nikad nisam bio naročito sklon, ali ovo je sve snimljeno usred Nešvila, a producent je jedan od glavnih protagonista američke tradicionalističke scene, Badi Miler, tako da je rezultat odličan. Svirka je razbarušena i bučna, a glasina Ričarda Tompsona zapinje iz petnih žila. Na momente, ugođaj zvuči prilično engleski, a na momente opet ultraamerički. „Anglokana“, kako reče sam Tompson.
Ploča sadrži nekoliko briljantnih pesama, koje su mi već dobro ušle u uši i zavukle mi se pod kožu. Recimo, pitanje upućeno Čarli Boju: „Will you be a good whore for the people once more“, koje se može čuti na bonus CD-u u deluks izdanju ovog albuma. Detaljno objašnjenje zašto je Will You Dance, Charlie Boy pesmetina i po može se pročitati ovde. Izdvajam i završnu numeru regularnog dela, jednu toliko pravovernu kantri pesmu da se gotovo zaboravlja kako je njen izvođač poreklom sa Ostrva. A najbolji momenat, rekao bih, jeste Stuck on the Treadmill, gde se peva o tome kako pare odlaze, računi pristižu, a ti se vrtiš kao hrčak na točku od devet do pet sve dok ti ne pokažu vrata posle dvadeset godina službe. Prvorazredan primer songrajtinga.


Prelazimo na četvrtu ploču koju ovom prilikom izdvajam i, gle čuda, nismo se mrdnuli ni makac iz Nešvila. Ugođaj je sada još tradicionalniji i još ruralniji, a označava se odrednicom blugras. Reč je o grupi The SteelDrivers, čiji članovi sviraju samo akustične instrumente. Violina, mandolina i bendžo, zajedno s gitarom i basom, u najčešće poletnim, živahnim temama sitno vezu dok se u pesmama naveliko toči viski i odigravaju raznorazna nepočinstva.
Tako ova starovremska muzika stvara okvir pogodan recimo za pričanje porodičnih priča o majci koja se udavila u moru „džim bima“ i ocu koji je tukao decu dok ne poplave i pocrne i dok mu se ne polomi štap. Tu su i tzv. murder balade, u kojima ubijena draga biva saʼranjena uz pomoć mašine koja se koristi za kopanje u rudniku. A svakako najprijemčiviji trenutak albuma predstavlja apologija tzv. honky-tonk lokala. „I like the music they play and the whiskey they pour“, kaže se u toj pesmi. I stvarno, kud ćeš bolji razlog za odlazak u honkitonk. A isto bi se moglo reći i za moj stav prema slušanju ove grupe.

Toliko zasad, jedva i ovo napisah. Naknadno ću o ona tri preostala albuma koja sam pomenuo. U međuvremenu sam došao do još nove muzike. Toliko toga ima, samo pljušti sa svih strana. Ali da se zasad držim ovih sedam ploča koje sam najavio. U sledećem nastavku – tri odlična albuma iz 2013. godine.

субота, 16. фебруар 2013.

Moj filmski kanon





Odmah da kažem – za film nisam vezan ni na koji način. Nije mi to zanat i ne živim od toga. Nemam ni adekvatno obrazovanje.
Ja sam samo tip koji već godinama prekopava po istoriji tog medija, nasumice i bez orijentira. Gledao sam hrpu opskurnih nebuloza, a neke ključne stvari sam uspeo da propustim. Zato sve što budem rekao treba uzeti s rezervom.
A opet, nabio sam u guzicu popriličan broj godina i valjda mi je nešto ipak ušlo u glavu.
Bilo kako bilo, ovo što sledi jesu najbolji filmovi na koje sam u svojoj potrazi nabasao.
Ovde sam već govorio o onima koji bi, po meni, trebalo da stoje na samom-samcijatom vrhu piramide. Nabrojao sam ih trinaest.
Sad se spuštam za jednu nijansu niže, a taj nivo je nešto širi. Naseljavam ga sa trideset komada.
Broj nije konačan. Ima na ovoj stepenici mesta za još filmova, ali ipak ne za još mnogo njih.
Ovih trideset naslova debelo su zaslužili povlašćen status koji kod mene uživaju. Mrzim kad me neki film na prvo gledanje oduševi, a posle provalim da baš i nije bogzna šta. Tada se osećam kao poslednja budala. Zato su ovde filmovi proveravani više puta, koji su na kasnija gledanja ispadali još bolji nego na prvo.
Hteo bih ja da im odam i neko veće priznanje, da im napravim neki bolji omaž, ama ne umem to da učinim drukčije nego ovako.
Hronološkim redom, prvih šest.

M 1931.



Ovde mi se dopao način na koji je pristupljeno jednoj, u osnovi prilično nezanimljivoj temi – priči o decoubici i pandurima koji ga vijaju.
Film se, naime, ne iscrpljuje u onome što bi se moglo očekivati – ni u elaboraciji psihopatskog karaktera ubice, ni u ispitivanju toga koliko su jedno društvo i njegove institucije efikasni i spremni da zaštite sopstvene podanike, ni u nadmudrivanju policije i ubice, niti u paradiranju pojmovima pravde i krivde.
Ne, ovde se zbiva nešto mnogo zanimljivije. Podzemlje izlazi na scenu i pokazuje se kao organizovanije i efikasnije od državnog aparata, s kojim slučajno deli isti cilj (hvatanje ubice), ali ga na to nagone sopstvene pobude, koje s društvenim redom i mirom nemaju nikakve veze.
Taj neuobičajen pristup dobro poznatoj matrici i to što je tema koja nije mnogo obećavala sagledana iz čudnog i svežeg ugla doveli su film na ovu listu.
I da, Peter Lore je moj omiljeni glumac.


Pravilo igre (La Règle du jeu) 1939.


Оvo je gorko kô pelen. Ne zna se ko je u ovom filmu od koga lukaviji, pretvorniji i namazaniji svim farbama. A pritom, ne radi se ni o kakvim moralnim nakazama koje bismo mogli etiketirati kao mnogo gore od mene ili vas. Ne, ovo su obični ljudi. Neki su bogatiji, a neki siromašniji, ali niko od njih ne radi ništa naročito – oni samo igraju one „igre koje ljudi igraju svaki dan“, kako reče Džo Saut u svojoj čuvenoj pesmi. I to iz prostog razloga što logika života kojim žive to zahteva od njih.
Tu se, međutim, pojavljuju i neka dvojica koja se ne pridržavaju „pravila igre“. Oni igraju po drugim pravilima i drže do drugih vrednosti, pa zbog toga sve vreme ispadaju potpune budale i na kraju prođu kô bosi po trnju. Da citiram Nikolu Miloševića, oni bi se mogli odrediti kao „rđavo prilagođeni ljudi koji su kao takvi osuđeni na to da u životu ne prođu dobro“.


Malteški soko (The Maltese Falcon) 1941.


Izgleda da nema toga što jedno čeljade neće učiniti zarad novca. Jedini jači motiv od srebroljublja jeste samoodržanje.
U ovom filmu ta dva pokretača ljudskog delanja potpuno su razotkrivena.
Sem Spejd, Džoel Kairo i Debeli Čovek odlučuju da žrtvuju Vilmera i o tome se dogovaraju – njemu u oči. Dogorelo je do nokata i nema se vremena za maskiranje i ulepšavanje činjeničnog stanja.
A tek završna scena između Spejda i OʼŠonesijeve. Ljubav, koja očigledno postoji, ne igra nikakvu ulogu već se povlači pred jačim motivima – golim očuvanjem sopstvene kože i pragmatičnom svešću o tome da predmet zaljubljenosti ne nudi bogzna kakvu perspektivu.
Konvencije koje smo navikli da viđamo u filmovima ovde su izneverene u korist nečega što je Jovan Hristić, citirajući Oldosa Hakslija, nazivao „potpunom istinom“ (the whole truth). Svi su likovi podjednako koristoljubivi i pokvareni, a pobeđuje onaj ko je najpraktičniji i ima najbolji osećaj za realnost. Onaj ko shvata „od čega su načinjeni snovi“.


Romansa u molu (Romanze in moll) 1943.


Možda ne izgledam tako, ali ja sam ljubitelj melodrame. Ipak, ne znam baš mnogo filmova koji poseduju melodramski patos kakav meni prija.
Ne znam ni kako bih to odredio. U melodramama koje volim ima određene vrste patetike, ali nije ljigava, pa čak i ako na momente izgleda jeftina, nekako se vidi da nije takva.
Do izražaja dolaze pre svega junakinje i određene specifičnosti njihovog karaktera kakve nismo navikli da srećemo kod ljudi, a koje na neki neobičan način skrivaju izuzetnu moralnu čvrstinu.
Romansa u molu je izrazito artificijelan film, urađen s mnogo stila i elegancije. Ljubavna priča je iskonstruisana i ne deluje mimetički verodostojno, ali dobro hvata složenost odnosa između jedne žene i dva muškarca.
Kad se umeša i treći, tikva puca i priča se završava potpunom katastrofom za sve četvoro umešanih. Prosto se ne zna ko je grđe nastradao i ko je od koga gore prošao. Detalj koji me je naročito oduševio jeste da na kraju filma čak i ptičica koju je glavna junakinja držala u kavezu – ugine.


Dvostruka odšteta (Double Indemnity) 1944.


Jeftina priča u koju je teško poverovati, cinično-vickasti izveštačeni dijalozi, likovi svedeni na nivo šablona – a opet, sve to funkcioniše besprekorno.
Ne kupuje mene ovde ta „noar“ ikonografija niti žanrovske konvencije. Kupuje me to što ovaj film jednostavno „radi posao“.
Polazi se od jedne proste premise: imamo ubistvo, treba ispričati šta je dovelo do njega i kakve je posledice ono izazvalo.
I svi elementi filma raspoređeni su na takav način da se iz te osnovne pretpostavke izvuče maksimum. Rezultat je struktura u kojoj je sve na svom mestu, sve je kako treba i pogađa tamo gde treba da pogodi.
Tandem Vajlder–Čendler vrhunski je obavio zadatak. Svaki put kad odgledam ovaj film, imam osećaj ispunjenosti.
Takvom utisku svakako doprinosi i to što se ovde pojavljuje jedan od mojih omiljenih glumaca, Edvard G. Robinson. Ona njegova oniža, zdepasta figura i ružna faca pravi su melem za moje oči.


Kratak susret (Brief Encounter) 1945.


Još jedna melodrama par excellence. I još jedan film koji je, po svojoj strukturi, blizak savršenstvu.
Prosto – filmovi ne bivaju mnogo bolji od ovoga.
Tematski, Kratak susret je blizak čuvenoj Čehovljevoj priči Dama s psetancetom (Дама с собачкой),  samo što nema tu dubinu. Ipak je u pitanju melodrama. Ovaj film dakle ne poseduje kvalitete koji krase dela visoke književnosti, ali ima onaj melodramski štimung koji sam malopre pominjao. I šta će mu više – to je takođe vrhunski kvalitet.
Sviđa mi se to što je priča o vezi udate žene i oženjenog muškarca ispričana na normalan i logičan način. Oni se upoznaju, zavole i najzad se, kao pametni, razumni ljudi, rastanu. Nema vriske, cike, seče vena.
Ali najbolji štos je u tome što onaj njihov najemotivniji trenutak, kada strasti dostižu vrhunac, biva pokvaren i potpuno upropašćen. I to na koji način – tako što logika svakodnevnog života prodre u njega.
U ovom filmu se, dakle, sudaraju dve logike. Logika njihove ljubavi i logika svakodnevnog života. I ova druga, dabome, kako to uvek i biva, odnosi prevagu.

Toliko zasad, pa nastavljamo.

уторак, 22. јануар 2013.

Šta sam propustio u 2012.



Dabome, propustio sam ja sve i svašta, ali ovde se misli na muziku.
Ostajem i dalje pri tome da su najbolje albume u 2012. snimili Rej Vajli Habard i Pol Torn, ali u međuvremenu (pred kraj prošle i početkom ove godine) preslušah još hrpu raznoraznih ploča i bogami svačega tu ima.
Tako se recimo na mom „sajmonu i gramofonu“ našla čak i mlađahna Tejlor Svift, ali se tim velikim zvezdama ovde ipak neću baviti. 
Umesto toga, konstatujem da je zanimljivu ploču snimio stanoviti Linkoln Daram iz Ostina. To je neki mlađi dilber i ovo mu je debi album, ali vele rivjueri da zvuči kao mudri matori bluzer. Na sajtu dotičnog džentlmena može se pročitati sledeće: „If you dig Son House and Townes Van Zandt... Lincoln Durham is your man. Donʼt come no cooler“. U potpisu: Ray Wylie Hubbard. Pa, ako Rej Vajli to kaže, onda nema tu šta. A kad se zna da je on i koproducent ploče, cela stvar dobija na težini.
Što se starijih snaga tiče, minule 2012. godine izašla je i ploča nazvana prosto Buddy and Jim i već ta dva imena dovoljna su da joj obezbede status nečega što obavezno treba preslušati. Pogotovo kad se zna da se Badi iz naslova preziva Miler, a Džim – Loderdejl.
Posebno pominjanje, kao svojevrsni kuriozitet, zaslužuje prošlogdišnja ploča Džejmija Džonsona, koja predstavlja tribjut kantri muzičaru Henku Kokranu. I opet su imena ta koja privlače, jer sa Džonsonom na ovom albumu nastupaju – pazi sad: pre svih Merl Hagard, pa onda Emilu Haris, Vili Nelson, Bobi Ber, Elvis Kostelo, Džordž Strejt, Kris Kristoferson, Alison Kraus i još poneki. Šta reći. 
Od koliko-toliko mlađih snaga, ovde pominjem četiri grupe kantri-folk usmerenja (kod nekih ima malo indi zvuka, blugrasa itd.) koje su snimile solidne ploče: The Lumineers, Hurray for the Riff Raff, Shovels and Rope i The Maldives.
A sad slede četiri albuma koja bih posebno izdvojio.
Naravno, potrebno je da prođe izvesno vreme da se iz mase preslušanog iskristališe ono najbolje i da se povuče crta između ploča koje ću i dalje nastaviti da slušam i onih kojima se najverovatnije više neću vraćati. Ali neka budu zasad ova četiri.


Prvi od njih snimio je Džo Pag (u čijoj biografiji stoji da mu je osnovno zanimanje: stolar), a ploča se zove The Great Despiser. Žanrovski pripada onome što se označava terminom amerikana, koji je prilično širok, kako nedavno objasniše i kritičari na sajtu Popmeters. Ali zato sam na jednom drugom mestu našao ovakvo žanrovsko određenje Pagovog albuma: „folky/rootsy rock/singer-songwriter music“. Ne znam koliko su ove kovanice upotrebljive, ali znam da nekoliko numera sa ovog albuma predstavlja vrlo ozbiljne primere songrajtinga, a to se u prvom redu odnosi na pesmu Silver Harps and Violines. Tamo neki tip kupi stan i redovno plaća struju i vodu, a žena mu onda pobegne u Dalas i drugom tipu rodi dete. E, kad neko ume da ispriča takvu priču, onda je za moj groš reč o dobrom kantautoru. Još jedan pokušaj žanrovskog određenja Pagove muzike može biti učinjen pomoću geografskih odrednica: mesto njegovog prebivanja je Čikago, međutim prošlogodišnji album inspirisan je Pagovim boravkom u Ostinu, budući da ovaj čovek sebe vidi kao nastavljača teksaske muzičke tradicije.


A sad idemo na selo, dabome amerikansko, i to na farme u ruralnom delu Pensilvanije, odakle potiču mlađahni članovi grupe The Stray Birds, koji su prošle godine snimili debi album. Sa te ploče, slušaoca zapljuskuje naglašeno tradicionalistički zvuk koji se može odrediti terminima: folk, blugras, kantri, apalačijanska muzika, a obilato se čuju violina, bendžo i troglasno pevanje. The Stray Birds su dva momka i jedna devojka, muzički obrazovani, a tradicionalnim američkim idiomima zadojeni odmalena. Legenda kaže da je mlada dama iz ovog benda, još kao klinka u predškolskom, na onoj aktivnosti zvanoj „show and tell“ koja se praktikuje u prekomorskom obrazovnom sistemu, uz pomoć neke male gitare odsvirala i otpevala pesmu Our Town velike kantri heroine Ajris Dement. Taj detalj, ako je istinit (a nemam načina da proverim, pa biram da poverujem), prilično je uzdiže u mojim očima. Mada članovi ove grupe insistiraju na ruralnom i tradicionalnom zvuku, oni svoju muziku obogaćuju određenim juvenilnim kvalitetima pokazujući da ovi stari američki muzički žanrovi mogu biti sasvim podesno sredstvo izražavanja mladih ljudi danas i da sve to može da zvuči vrlo živo, moderno i privlačno današnjem uhu.


Slično stoje stvari i sa nešvilskom grupacijom zvanom Old Crow Medicine Show (i tu se pravi kopča sa starim vremenima, sve do doba Američkog građanskog rata), samo što su oni daleko poznatiji, pa me sad mrzi da pišem o njima. Uglavnom, ploča Carry Me Back jeste jedan od najboljih albuma 2012. godine.


Najzad, idemo u jedan segment kantri scene čiji predstavnici nisu okupljeni oko centara kakvi su Nešvil, Labok ili Bejkersfild, već je njihova prestonica Tamvort. Ovaj grad je u Novom Južnom Velsu, i ovde je dabome reč o bogatoj i razvijenoj australijskoj kantri sceni, s kojom ja nisam ni približno dobro upoznat. A u zemlji Down Under bogami znaju znanje. Značajni predstavnici tamošnje scene jesu članovi porodice Čejmbers – a ovog puta reč je o mlađem izdanku, Kejsi, kao i o prizetku u ovoj porodici koja neguje kantri tradiciju, Šejnu Nikolsonu. Dotični bračni par snimio je i drugi zajednički album nakon ploče Rattlinʼ Bones od pre neku godinu, i bogami ništa lošiji. Violina, harmonika, bendžo, dvoglasno pevanje – starovremski ugođaj, ali opet drukčiji nego na dva prethodno pomenuta albuma. Zvuk je ovde nešto mračniji, a teme smrti i religije su izraženije. Tako na dnevni red dolazi i praroditeljski greh. „Weʼre on the run with God on our tail“ pevaju na ovoj ploči lično Adam i Eva u interpretaciji Kejsi i Šejna – jedan od najboljih momenata iz prošlogodišnje muzičke produkcije.
I eto, to je to. Sigurno ima još mnogo toga valjanog što sam propustio, ali ja ionako nisam profesionalni kritičar, tako da – od koga je, dobro je.


субота, 12. јануар 2013.

Nivo 23 kao knjiga





Nisam vam ja neki gledalac televizije. Slabo ja to.
Eto, ni Nivo 23 ne gledam. Tokom svih ovih godina, pogledao sam možda dve emisije, i to se čak i ne sećam koje.
Ali kad sam video da se pojavila knjiga (predstavljena na sajmu, a zatim u decembru 2012. promovisana u Beopolisu), odmah sam poželeo da je pročitam.
Biće da mi pre leži pisana nego izgovorena reč, pa su mi tako i ovi intervjui više prijali u obliku koji nije njihovo originalno „agregatno stanje“.
A da su mi prijali – vala jesu.
Čitao sam redom, od početka prvog toma pa do kraja drugog, kao da pred sobom imam beletrističku knjigu. Dabome, kada je reč o ovakvom štivu, to je samo jedan od mogućih načina. Neke drukčije čitalačke strategije možda bi u datom slučaju bile i primerenije.
Uglavnom, obrni-okreni, pred čitaocem su dvadeset tri razgovora koja je Velja Pavlović obavio s raznoraznim ličnostima – brojčano preovlađuju pisci, slede oni vezani za (da upotrebim otrcanu frazu) „daske koje život znače“, a dabome ima i sveta iz drugih sfera: univerziteta, televizije, crkve.
E sad, ono što je mene povuklo da knjigu pročitam „od korice do korice“ (još jedna otrcana fraza) jeste to što bi pri određivanju njenog sadržaja dve glavne natuknice glasile: „Beograd“ i „devedesete godine“. To bi bio zajednički „hronotop“ ovih tekstova, što rekô onaj Rus Bahtin. Naime, gro razgovora vođen je onih najogavnijih godina: 1992, 1993. i 1994, a u to vreme ja sam još sedeo u školskoj klupi (i to osnovnoškolskoj) i sticao prve koliko-toliko zrelije predstave o onome što se oko mene dešava.
Beše ovo dakle za mene svojevrstan povratak u „godine učenja Vilhelma Majstera“, koje se usto baš zalomiše da budu takve kakve su bile. Dotični period ova knjiga uspešno osvetljava, a što je najvažnije, to čini iz međusobno poprilično različitih uglova, upravo zahvaljujući polifoniji (opet Bahtin, koji mi je đavo danas) koja na njenim stranicama vlada. Dakle, mnogo glasova, svaki priča svoje, pa vi vidite šta iz toga može da se izvuče, kakva slika može da se sklopi i šta je od toga posle svih ovih godina i dalje upotrebljivo. Eto, ja sam svašta zanimljivo uspeo da iščeprkam i u razgovorima s ljudima koji mi inače uopšte nisu interesantni (a i ovde ima takvih, naravno).
S druge strane, svedočanstvo Radovana Vučkovića o životu u Sarajevu pod opsadom i analiza mena kroz koje je srpsko društvo tokom vremena prolazilo, ali stavljena u jedan opštiji istorijski kontekst (razgovor s Milanom St. Protićem) – predstavljaju verovatno najbolja mesta ove knjige.
Ipak, meni kao čitaocu, dva su sagovornika Velje Pavlovića bila daleko najinteresantnija: Dragoslav Mihailović i Nikola Milošević.
Mihailović naravno govori o svojim iskustvima s Golim otokom i Udbom, a tu je i jedan sjajan momenat kad dolazi u neku vrstu sukoba s voditeljem emisije. E sad, i ja spadam u one koji smatraju da je knjiga Kad su cvetale tikve najbolji srpski roman i nemam pojma koliko sam je puta čitao. Možda je čak i nisam toliko puta čitao od početka do kraja, ali malo-malo pa je otvorim, pročitam pola strane, stranu, dve ili tri, pa je sklopim i vratim na policu. Pošto se to ponavlja godinama i godinama, a štivo je ionako kratko, dobre delove već znam i napamet. Elem, svi oni koji znaju šta se u Surdulici desilo između Ljube Vrapčeta i Stoleta Apaša mogu iz ovog razgovora saznati i ponešto o boravku samog Dragoslava Mihailovića u sanatorijumu za tuberkulozu u tom mestu i o njegovom susretu s jednim dušanovačkim mladićem koji se tamo odigrao.
A Nikola Milošević – kako taj čovek govori, ja sam potpuno oduševljen. To je jedan divan, odnegovan srpski jezik kakav se retko može čuti. Uglavnom, pred kamerama, u emisiji, on izgovara pravi-pravcati esej, onako „antropološki“. Tema je Miloš Crnjanski (i prosto mi je žao što su samo o njemu razgovarali, a ne o samom gostu i nekim njegovim nazorima) i Nikola Milošević na malom prostoru uspeva da raščlani karakter ovog pisca do elementarnih psiholoških činilaca. To radi na svoj dobro poznat način na koji je analizirao mnoge znamenite ličnosti proglašavajući njihove duševne sklopove za „autoritarne“ i „arogantno osvetoljubive“ – samo što se na pisca Seoba ove omiljene kategorije profesora Miloševića ne mogu primeniti već u igru ulaze neke druge, poput „rđavo prilagođen“. Zaista, samo te dve reči mogu mnogo da vam kažu o jednom čeljadetu.
Uglavnom, posle čitanja Nivoa 23, moja reakcija je: „hoću još ovoga“. Evo, u spisku na kraju knjige vidim da su u ovom periodu gosti emisije bili još dva moja omiljena pisca: Svetlana Velmar Janković i Slobodan Selenić. Baš bi me zanimalo da čujem šta su oni imali da kažu Velji Pavloviću.

петак, 11. јануар 2013.

The Replacements, ponovo





O novoj muzici iz prethodne godine već sam prozborio koju, a nedavno mi šaka dopade i jedno zanimljivo reizdanje koje na sebi kao godinu objavljivanja nosi minulu 2012.
Dakle – The Replacements, prvih pet albuma. Skroz svedeno: bez knjižice, bez ikakvih bonusa, dodataka i koječega, samo tih pet diskića naguranih u jedan kartonski omot.
Uostalom, ova edicija se i zove Original album series i u okviru nje već je objavljeno po pet albuma najrazličitijih izvođača, od Vorena Zivona do grupe The Jesus & Mary Chain. Sve je to, koliko shvatam, i relativno jeftino, mada, pošto sam ja ovo dobio za bambadava, nisam siguran oko cene.
E sad, ko je malo listao stranice ovog nazovibloga zna da od svih perioda u istoriji muzike ja najviše volim osamdesete. Tu se nekako osećam kao kod kuće. Bendove Violent Femmes, Green On Red, Jason and The Scorchers i The Replacements i dan-danas smatram najboljim grupama za koje znam i nekom vrstom svoje polazne tačke u slušanju muzike.
To se ne odnosi toliko na početak karijere grupe The Replacements i njihovu pank fazu, ali već s pločom Let It Be stvari su stajale drukčije.
A onda je došla 1985. godina, u kojoj su ova četiri momka iz Mineapolisa – po imenima Pol Vesterberg, Kris Mars, Bob Stinson i Tomi Stinson, sugrađani Prinsa i grupe Hüsker Dü – pokazali gradu i svetu (da ne kažem: urbi et orbi) ko su i šta su.
To su, dabome, učinili snimivši ono čudo od ploče zvano Tim. Od prvog Vesterbergovog pokliča: „Hold my life until Iʼm ready to use it / Hold my life because I just might lose it“, pa sve do završnog bilansa: „Opportunity knocks once then the door slams shut / All I know is Iʼm sick of everything that my money can buy / The fool who wastes his life, God rest his guts“ Tim je jedan potpuno savršen album. A ova poslednja pesma, koja se inače zove Here Comes a Regular predstavlja, bogami, jednog od najozbiljnijih takmaca za titulu najbolje pesme koju sam čuo u životu.
Na srpskom jeziku o grupi The Replacements može se pročitati odličan tekst u knjizi Električna zastava, koja pred sam kraj 2012. godine dožive, mašala, i drugo izdanje. Tamo će dobronamerni čitalac saznati ponešto o „dominirajućem ja“ u ličnosti Pola Vesterberga ili o tome kako je u njegovoj muzici paradigma Aleksa Čiltona smenila paradigmu grupe Sex Pistols. A tekst je inače originalno objavljen u prvom broju časopisa X Zabava (sa Banetom iz Sanšajna na naslovnoj), koji je u oktobru 1996. nasledio Vreme zabave.
Sve u svemu, zahvaljujući ovoj kartonskoj kutijici, pred auditorijumom su se ponovo našli: Sorry Ma Forgot to Take Out the Trash, Hootenanny, Let It Be, Tim i Pleased to Meet Me, a ova poslednja dva, po mom skromnom sudu, treba ubrojati među najbolje albume osamdesetih godina.

субота, 8. децембар 2012.

Sveti Ćirakije, moli za nas





Thing kaže da više voli onaj kasniji period Gaše sa Žmurkom, Tuškom i ostalima negoli onaj prvi, sa Fantaziom. Ima više likova, crtež je bogatiji, razrađeniji itd. Ja, međutim, ne mogu da se odlučim. Koliko god da mi je Žmurko super lik, toliko mi je Fantazio apsolutno neponovljiv (i u Gaši i kao polovina dua Spiru i Fantazio iz onog perioda kad je radio Franken). Dabome, zanimljivo je i to zašto je Fantazio napustio serijal, a zamenio ga Žmurko, ali to je već neka druga priča.
Elem, Thing je bio na sajmu knjiga i ažurno kupio sva tri toma Gaše u izdanju Belog puta koja su premijeru doživela na toj manifestaciji. A prvi od njih ljubazno je ustupio meni. U pitanju je album koji obuhvata onaj rani period serijala, kroz koji bi Žmurko, Tuško i ostali tek ponekad minuli, a banku su držali Gaša i Fantazio, naravno uz svesrdnu pomoć gospodina Gužvića.
Određeni deo štoseva skupljenih između ovih korica ja znam odranije, pošto su kod nas bili obljavljeni u jednom od albuma Gaše u izdanju Dečjih novina, i to onom sa brojem 7, koji je nosio naslov Povratak šampiona.
Kad sam krenuo da čitam izdanje Belog puta, počelo je da me zabavlja uočavanje razlika u prevodu. U oči najpre upada da je Fantazio ovde Ćira, a zatim i da Gaša govori „missim“ i „paj ovo“, a koliko se sećam, tim se poštapalicama u izdanjima Dečjih novina nije služio.
Evo malo uporednog čitanja. Recimo, u onom štosu kad se Fantazio pojavi s nečim sličnim oreolu na glavi, Gaša u izdanju DN kaže: „Puahaha! Sveti Fantazio, blagoslovi i pomozi!“, a u izdanju BP: „Uahahahaha! Sveti Ćirakije, moli za nas!“
Onda, u štosu kad njih dvojica sređuju krš po redakciji, pa se Fantaziju zalepi nos za tubu superlepka, Fantazio na početku kaže – DN: „Vidi ti ovu tarapanu! Danas sve sređujemo! Samo što nema od popa uši!“, a BP: „Vidi ti ovaj šabački vašar! Danas sređuješ! U tim fiokama ima svega...“ (Ova „tarapana“ i „uši od popa“ potpuno su mi genijalni, ali ni „šabački vašar“ bogami nije za bacanje – vidim da izdanje BP i inače dosta forsira te pojmove sa domaćim prizvukom.)
Zatim štos kad Gaša, trudeći se da hoda uspravno, tresne Fantaziju staklena vrata u lice. Veli Fantazio Gaši – izdanje DN: „Mlitav si kô barena makarona! Daj malo, majku mu, ispravi se, isprsi se!“, a u BP: „Silovitost prekuvane špagete! Daj, sto mu gromova! Malo živosti u pokretima, dođavola!“
U štosu kad Fantazio šutne Gašu u debelo meso, ovaj drekne – izdanje DN: „Ajaobrestilud?! Štatijetebi?!?“, a BP: „Koji ti je sad?! Ti nisi normalan!“ A kad Fantazio diže babu koja se skršila jer je sela na gumenu stolicu, onaj brkajlo se dernja – DN: „... Jer to... to je baraberija... gunđađđa... našnja omladina... gunđ... gunđ... nđ“, a BP: „Gnusan fazon grmhgrmbhl baraberija grmbl današnja omladina“.
A kad Fantazio ukruti Gašu pomoću neke plastike za stvrdnjavanje, ovaj u izanju DN vikne: „Šupeljdaro!“, a u BP: „Smotanko jedan!“, a kad mu Gaša metne novine u šešir, Fantazio ga u DN prekoreva rečima: „Je li, šaldžijo, meni si gurnuo novine u šešir, a?“, a u BP: „Ah, dobrano me ti zeznu sa hartijom u šeširu, šaljivdžijo!“
Ali kad Gaša ljosne Spiruu i Fantaziju na šahovsku tablu, Spiru u oba slučaja uzvikne: „Utijammublesavu!“ (doduše, u izdanju BP je izostavljeno „a“ iza „j“).
E sad, šta je u svemu tome zanimljivo? U izdanju Dečjih novina, kao prevodilac potpisan je Đorđe Dimitrijević – to je onaj isti koji je prevodio i Asteriksa i Taličnog Toma. Onda ti ja pogledam izdanje Belog puta, kad ono: Preveo Đorđe Dimitrijević. A tolike razlike. Te se ja zapitam: dobro, v čjom djela. Pogledam bolje, i vidim da je ispod prevodiočevog imena potpisan i redaktor. Aha, znači u tom grmu leži zec.
Onda probam da se malo bolje obavestim o tome i nađem na jednom forumu objašnjenje urednika Belog puta. Kaže čovek da je preuzet stari prevod Đorđa Dimitrijevića, ali je kompletno pretresen i sređen. Prema urednikovim rečima, redaktor je pri radu na svakoj tabli imao ispred sebe original i različite varijante izdavane kod nas, pa je iz svega toga probao da izvuče ono najbolje.
Pošto ovo izdanje Belog puta sledi hronologiju Gaše, bilo je potrebno da se izvrši ujednačavanje svih imena i pojmova, koji su u ranijim našim izdanjima bili šareni. Inače, na istom forumu urednik kači tekstić u kojem se objašnjava Gašin kanon, to jest razlika između tzv. klasične i definitivne kolekcije, kao i koji album klasične kolekcije odgovara kom našem albumu Dečjih novina odnosno Biser stripa. Vrlo je zanimljivo, pa koga zanima, može da baci pogled.
U svakom slučaju, po mom mišljenju, redaktor je ovde obavio dobar posao – iz celog izdanja se vidi koliko je tom zadatku ozbiljno pristupljeno. Sviđa mi se što je Fantazio postao Ćira – ja sam, doduše, navikao da ga zovem Fantazio zbog izdanja Dečjih novina, ali on je i ranije kod nas bio prevođen kao Ćira (u Biser stripu ili ne znam već gde, dok je Spiru, dabome, bio Spira). Uostalom, ako je Gaston Gaša, a Monsieur De Mesmaeker gospodin Gužvić, logično je i da Fantasio bude Ćira.
Ne znam da li je u ovim slučajevima koje sam naveo redaktor pred sobom imao još neki prevod osim Dimitrijevićevog i da li sva promenjena rešenja potiču od njega, ali imam utisak da mu je, osim ujednačavanja imena i pojmova, cilj bio i da malo osavremeni jezik. Tako su izbačene recimo one „uši od popa“ i slične fraze koje deluju arhaično, dok se s druge strane mogu pročitati izrazi poput „retarde“ ili „tupsone“.
E sad, ja mnogo ne „ljubim“ (još jedna reč koja se ovde dosta javlja) savremeni način izražavanja, koji često ume da bude izuzetno banalan – mada nisam neki matorac, iako već zalazim u ozbiljne godine. Zato, neka mi se dopusti izjava kako znatno boljim smatram onaj prevod iako razumem koliko su sve te redaktorske intervencije bile potrebne u jednom ovakvom izdanju. I nije da i ovde nema dobrih rešenja: „šabački vašar“ je recimo odličan primer. Međutim, onaj prevod je toliko dobar da bi mogao predstavljati stripovski ekvivalent onoga što su u oblasti prevođenja literature radili recimo Stanislav Vinaver ili Đorđe Popović Daničar, dok se ovde stiče utisak da je taj duh ipak malo suzbijen u korist potrebe da jezik zvuči savremeno.
No dobro, to su samo razmišljanja jednog filologa koji u retkom trenutku dokolice malo krsti jariće. Uglavnom, Gaša je stigao u grad, pa kada u rukama imate jednu ovakvu knjižurinu (to jest, tri ovakve knjižurine), onda se nema šta reći osim one arhaične čestitke: alal ćufte!