уторак, 9. октобар 2012.

John Hiatt – Mystic Pinball


Bogami, dobar je ovaj novi album Džona Hajata. Najbolji, rekao bih, koji je snimio nakon ploče Master of Disaster.
Mystic Pinball se bajagi pojavio 25. septembra, ali ja sam ga slušao još mesec dana pre toga. Kao, pretpostavljam, i mnogi drugi, koji poput mene nisu morali da mrdnu dupe iz stolice niti da plate žutu banku da bi došli do ove ploče. Glupa stvar u suštini, ali šta da se radi.
Elem, što je više slušam, to mi se ova nova diskografska jedinica u Hajatovom katalogu sve više dopada. Ovaj čovek i trojica glazbenika koji ga na ploči prate isporučuju poštenu, onako baš hrapavu i oguljenu svirku u kojoj preovlađuje bluz element. Sve to zvuči super i njih četvorica stvarno rade kô mašina. Album se zalaufa već od početka i odmah dobije obrtni moment od, na primer, 300 njutnmetara pri 2.000 obrtaja u minutu. Dok sam ih slušao kako uhodano muljaju taj bluz, imao sam utisak da ih pokreće recimo neki BMW-ov turbodizelaš od dva litra i 200 konja (što mu u kilovatima dođe negde oko 150).
E, ali kao što se takvi motori, koliko god dobri bili, tamo u Bavarskoj ipak proizvode serijski, tako i svirka na ovom albumu na momente ume da zazvuči serijski. To ne znači da je nužno loša, nenadahnuta ili rutinerska već samo da nedostaje određeni broj individualnih karakteristika koje bi te pesme od solidnih učinile dostojnim dužeg pamćenja. Nisu to ne znam kakve zamerke, ali one govore u prilog tome da ovo ipak nije nikakva velika ploča ili međaš, već jedan veoma dobar album u nizu. U pravu je onaj tip na Popmetersu. Slažem se sa svime što spočitava ovoj ploči, pa bacite pogled, on je to ionako sročio bolje nego ja.
Mystic Pinball ima dakle tih momenata koji zvuče serijski, ali zato bogami ima sasvim dovoljno i onih koji zvuče izvanserijski, te zaslužuju da budu zapamćeni.

Jedan od najupečatljivijih trenutaka svakako je onaj u kojem Hajat iznosi sadržaj izvesnog spiska za kupovinu. On glasi: Eggs. Hamburger meat. Bread. Funyuns. Orange drink. Toilet paper. Tidy bowl. Pickles. Little Debbie Snack Cakes. Neverovatno je koliko u Hajatovoj interpretaciji i u kontekstu u koji ga on postavlja to može dobro da zvuči.
Što me podseti na još jedan spisak za kupovinu koji se pojavljuje u jednoj sličnoj situaciji (naime, u situaciji vrlo bliskoj granici koja odvaja život od smrti). Elem, legenda kaže da je tog jutra kad se Rejmond Karver, najveći pisac koji je ikad pisao kratke priče, prestavio, njegova supruga Tes Galager našla u njegovom džepu papirić sa spiskom za kupovinu. A dotični spisak je glasio: „jaja, puter od kikirikija, topla čokolada, Australija, Antarktik“. Pa sad vi vidite.
Dakle, ti spiskovi za bakaluk nekad umeju da se pojave u najvažnijim trenucima, a to se desilo i u pesmi Wood Chipper, kojom Hajat pokazuje da je u odličnoj songrajterskoj formi. Oštrica ironije nimalo mu se nije otupila, i dalje ume da bude ciničan i zajedljiv, a vala i da ispriča dobru priču i interpretira je na onaj svoj stari način.
Osim ove pesme, koja po meni predstavlja vrhunac ploče, postoji još nekoliko brojeva koji obogaćuju Hajatov opus. To su My Business i One of Them Damn Days, koji se u prepoznatljivom maniru bave raznim bračnim i porodičnim stranputicama. Ta problematika oduvek je ležala Džonu Hajatu, a on i ovom prilikom pokazuje da je na visini zadatka.
Naravno, sve ispod superiorne elaboracije pomenutih tema bilo bi razočaranje. Jer ovde govorimo o čoveku već zašlom u ozbiljne godine, koji je u životu svašta preturio preko glave i koji je, ako me pamćenje ne vara, u jednom intervjuu izjavio: „Listen, I’ve done some shit“, tako da su očekivanja s pravom visoka. A te autorove karakteristike se sa ovog albuma čuju, više nego sa nekoliko prethodnih, i zato je ovo u osnovi dobra ploča.
Ako je album Master of Disaster zatvorio onim gorkim, superciničnim i neopevano duhovitim čudom od pesme zvanim Back on the Corner, koje me je u svoje vreme, tamo 2005, zaista ostavilo bez teksta, ovde to čini sjajnom numerom Blues Can’t Even Find Me. Ovaj broj doima se kao neki mlađi i skromniji rođak pomenute pesme, ali takav čija je fizionomija vrlo prepoznatljiva, pa se verodostojnost ne može dovesti u pitanje. Blues canʼt even find me like we never even met možda ne zvuči onako dobro kao Back on the corner with the pimps and the whores, least I know what theyʼre standing here for, ali tu je negde i svakako donosi onaj jedinstveni Hajatov senzibilitet.
Sve u svemu, i pored nekih, neću reći nedostataka, nego prosto ne baš uspelih delova, ja sam ipak zadovoljan ovom pločom. Džon Hajat je na njoj zabeležio nekoliko pesama koje su dostojne njegovog renomea i to mi je sasvim dovoljno. Osećam se dobro kad ponovo čujem taj odlično poznati hrapavi, raspukli glas koji me suočava sa odlično poznatim temama i odlično poznatim pogledom na stvari. Inače nisam nikakav filantrop, pre bi se moglo reći suprotno, ali Džon Hajat je jedan od onih ljudi za koje mi je prosto drago što postoje. To naravno ne znači da sam od njega spreman da progutam sve i svašta, ali pesme s njegovim karakterističnim pečatom iz kojih izbija njegova prepoznatljiva autorska ličnost kod mene će uvek naići na odgovarajući odjek.
Dabome, sve ovo što sam dosad rekao uopšte nije bitno. Kako će mi Mystic Pinball zvučati posle godinu, dve, pet ili deset – jedino je što je ovde važno.