субота, 23. јун 2012.

Iza vrata sa zamagljenim staklom



U časovima dokolice, kojih u mojoj tvrtki ponekad ume da bude, otkrijem ja da je na internetu u celini dostupno štivo naslovljeno Čehov, dramski pisac. I tako ga, posle više godina, repriziram – ovog puta, eto, jok sa ’artije, već sa monitora. E sad, ta knjiga mi je, još od prvog čitanja, ostala u sećanju kao jedno od najsadržajnijih i najkonkretnijih štiva sa kojima sam se u životu susreo, kao jedno od onih koja su zaista imala nešto da mi kažu. Za većinu pročitanih knjiga to danas ne mogu da tvrdim. U poslednje vreme, sve se češće nešto pitam – za koji sam moj ja te knjižurine uopšte i čitao. Jesu li mi nešto rekle, jesam li iz njih nešto naučio, jesam li postao pametniji? Ovo poslednje sigurno nisam. Izgleda da nema baš mnogo onih knjiga koje su imale meni nešto da kažu, to jest onih koje sam ja umeo da razumem. Čehov, dramski pisac jeste jedna od njih. A da l’ јој je to kompliment – pojma nemam.
Pošto su se dosadni časovi u tvrtki produžili (dobro je kad ih ima, ne valja kad nije dosadno), pronađem ja u ponudi jedne internet knjižare Eseje o drami za 400 dinara (plus 60 za tzv. troškove isporuke) i naručim. Ako u ovom trenutku postoji knjiga koju bih rado pustio u svoju kuću, to je ta. U pitanju je zbirka eseja, skupljenih manje-više s koca i konopca, a među njima čak tri vrhunska. Jedan od ta tri jeste tekst koji ja znam odranije i koji mi je takođe ostao u vrlo živom sećanju, pa sam ga sad s velikim zadovoljstvom obnovio. Naročito mi se jedna rečenica bila urezala u pamćenje. Ona glasi ovako: „Postoji literarna tajna kao što postoji i lekarska tajna, i Beket kao da je odjednom širom otvorio vrata iza kojih se kriju najstrašnije patnje čovekove, vrata na kojima su, kao u bolnicama, stakla uvek zamagljena, iza kojih se nalazi ono što se u književnosti obično krije sa tri tačkice ili se zbiva između dva poglavlja, područje u koje je, pre Beketa, pokušao da nas uvede Tolstoj sa Smrću Ivana Iljiča“.
Naravno, autor ovih knjiga, ovih eseja, ove rečenice i čovek o kome sve vreme pričam zove se Jovan Vava Hristić. On je, dabome, bio i pesnik i dramski pisac i prevodilac, ama mene trenutno zanima isključivo u jednom svojstvu: kao tumač književnosti – tačnije tumač dramske književnosti. Čudan sam vam ja svat. Nekako sam od samog Šekspirovog Kralja Lira oduvek više voleo onaj esej Jana Kota o toj drami, iz knjige Šekspir naš savremenik. Poljak ga je tu razbio. Mislim, volim ja Kralja Lira. Ali Šekspirova drama nikad na mene nije delovala onako kako je delovao Kotov tekst. Jer kad Englez krene da priča o nemogućem matorom čiči kome je odjedared dunulo u glavu da deli carstvo i o njegovim nemogućim ćerkama – to je jedno. Ali kad Poljak govori o ljudima golim kao crvi, gurnutim u jamu do krajnjeg poniženja, o unakaženim, izmasakriranim i ruiniranim ostacima prirode – to je nešto sasvim drugo. Kralj Lir kreće se po nekim sferama koje su meni daleke i strane, a ovo je nešto konkretno i direktno, nešto što ja mogu da razumem i doživim kao stvarno. Imam utisak da je Poljak tom stilizovanom Šekspirovom tekstu dao konkretnost i učinio ga realnim. Ili da je Šekspirov tekst bio neka vrsta predloška iz koga je on izvukao krajnje konsekvence.


E pa, možda oni u svetu imaju Jana Kota, ali i mi konja za trku imamo. To jest, naravno, čoveka koji se zove Jovan Hristić i koji može Janu Kotu da izađe na crtu u svako doba. I kao što od Kralja Lira više volim Kotov esej o toj drami, tako i od Čehovljevih i Beketovih drama više volim tekstove koje je o njima pisao Hristić. Beketove drame me uopšte ne privlače, dok mi je Čehov bliži, ali opet imam problem da to prihvatim kao nešto što ima veze sa bilo čim stvarnim i mogućim i što može da me se tiče na bilo koji način.
Ali zato Hristićevi eseji o njima imaju štošta da mi kažu. I odmah da napomenem – Jovan Hristić mi nije ni rod ni pomoz bog niti sam mu za njegovog života ikad oči video.
Elem, „Počnimo od očiglednog“ jeste rečenica koja se kod ovog autora često može sresti. E, iz tog očiglednog, tog što nam je pred nosom i što bi svi trebalo da primećujemo (bilo da su u pitanju okolnost da svi bitišemo u vremenu i prostoru, da svi imamo telo ili prosta činjenica da su drame pisane da bi bile izvođene na pozornici) Hristić ume da izvede prilično mnogo prilično ubedljivih zaključaka, do kojih već ne može doći svako. A ume vala i suprotno – da pokaže kako je ono što svi primećuju i što uzimaju zdravo za gotovo često u stvari pogrešno i da predstavlja puki privid. Dakle, obična percepcija uopšte nije tako prosta stvar kao što može da se učini, i kad se pojavi neko sa tako jasnim i pronicljivim uvidom kakav je imao Jovan Hristić, onda to stvarno vredi onih 460 kinti koliko sam pukô za knjigu.
Biće da su njegova tumačenja Čehova, Beketa i antičke tragedije tako ubedljiva upravo zato što počivaju na tako fundamentalnim osnovama, a i zato što su ekstremno direktna. Kad on za Gajeva iz Višnjika kaže da je „glup i lenj“ i da je stoga, s obzirom na date okolnosti, sasvim lako predvideti kako će u daljem životu proći, zar to nije ono najvažnije od svega? Zar nije to upravo ono što treba reći?
Naravno, ne svodi se sve na to. Drugi ključni element jeste Hristićevo konstantno poređenje ključnih perioda istorije drame (antička, Šekspir, klasicistička, građanska, Čehov, Beket) i načina na koji su oni zahvatali i preoblikovali realnost i ključne kategorije kakve su prostor i vreme ili doživljaj čoveka. Biće da se Čehov ipak ne može čitati bez Eshila, Rasina i ostale kompanije. Poređenje s njima je neophodan kontekst, a što se mene tiče, Hristićevi tekstovi nisu mi služili radi boljeg razumevanja ovih stupnjeva istorije drame, već obrnuto – ulovio sam sebe kako čituckam neke od ovih dramatičara ne bi li mi postali jasniji uvidi koje je izneo njihov tumač Jovan Hristić.
A kad je reč o mojim uvidima i mojoj sopstvenoj percepciji, bojim se da oni nisu baš najoštriji. Ja pojave oko sebe često vidim kao da ih gledam kroz ona vrata sa zamagljenim staklom koja je Hristić pominjao. Pojma ja nemam. Međutim, literatura, filmovi, pozorišne predstave tu su da bi mi ta vrata makar malo odškrinuli i omogućili mi da vidim onu pravu sliku, koja se ili od mene krije, ili ja ne umem da je vidim, ili jednostavno neću da je vidim, jer mi je tako lakše, ili jer idem linijom manjeg otpora, ili jer neću da se mešam. Ne znam koje su mi od beletrističkih knjiga ta vrata odškrinule, ali znam da su to učinila dva vrhunska tumača književnosti – Jan Kot i Jovan Hristić.