недеља, 23. јун 2013.

Nešto malo nove muzike




Da vidimo šta se to novo vrti na mom „sajmonu i gramofonu“. U prvi plan bih izdvojio devojku po imenu Kerolajn Rouz, koja je snimila neočekivano dobru ploču i vrlo me prijatno iznenadila, a mene uopšte nije lako prijatno iznenaditi, ja sam više sklon da se neprijatno iznenađujem, mada koliko je neprijatnosti svuda, taj faktor iznenađenja je sve bleđi i bleđi. Uglavnom, ova autorka je, rekao bih, uspela da ubode pravi balans između žešćeg tradicionalizma (bez toga ja, naravno, uopšte neću da razgovaram) i potpune svežine i modernosti, a može se i te kako biti moderan svirajući ovu starinsku amerikansku glazbu. Naslov njenog dela je America Religious, a to ima izvesnih sličnosti s naslovom, recimo, najbolje ploče koju sam čuo ove godine: Folk Sinner. Obe sintagme dovode u neposrednu vezu amerikana sentiment s nekom arhaičnom verskom zatucanošću, a ja kapiram da mi se takve ploče najviše sviđaju, naravno kad su napravljene kako treba, a ova jeste i može slobodno da stane uz rame albumu grupe Lee Harvey Osmond. Ne uspevam da pronađem podatak koje je godište Kerolajn Rouz, ama bih po slici rekao da je prilično mlada, a ovo joj je debi album i utoliko mi je zanimljivije što je u stanju da napiše stihove kakvi su recimo: Well I work for a woman half my age / She calls me José, my name is Manuel / I have two daughters six and twelve / I see them on weekends and holidays. E to je songrajting, bato moj. Ovde je tekstić s njenog sajta, gde se može pročitati kako ova devojka kao neki svoj kredo izjavljuje: „I just want to write honest music“ (a to je vala đavolski teško), dok se njen zvuk određuje kao „gospel-meets-country-meets-blues-meets-alternative collection of toe-tapping, roadworthy stories and poetry set to music“. Nisam još stigao da dovoljno puta preslušam ovu ploču i svarim je, međutim ovo je prvi album posle izvesnog vremena koji me se onako baš dotakao i za koji sam pomislio da tu možda stvarno ima nečega. Mada, koliko ja umem da pogrešim, to je čudo jedno. Uostalom, videćemo.


Sledeći je Bo Tajer, stari znanac, stara kuka, čovek koji je kadar stići i uteći i na strašnom mestu postojati, isti onaj majstor koji je s Livonom Helmom snimio jednu od desetak najboljih ploča od dve ʼiljadite naovamo, Spend It All. Novi album zove se ni manje ni više nego Eden. A taj njegov Eden je bogami malo čudan. Stigne on tamo, a ono ga dočekaju nekakve dve zmijurine, skoro pa kao kod onog ludog Blejka u crkvici svoj od zlata. „Who is to blame for this vision of hell?“, pita se on i odgovara, a šta bi drugo: „You and me, brother, and everyone else“. Naravno, ko će biti kriv ako ne ja i vi. Dakle, ni ova ploča nije bez te sumanute religiozne komponente, koja na trenutke ume da bude i fantazmagorična, ali inače je reč o tradicionalističkom zvuku, doduše znatno čvršćem. Definišu ga kao bluegrass and jam-band tinged Americana i to sa epskom dimenzijom (jedna pesma traje čak 13 minuta i sastavljena je od nekoliko komponenata). Ambicioznosti i kompleksnosti ovde ne nedostaje i može se reći da je Bo Tajer s pratećom grupom Perfect Trainwreck snimio jednu ozbiljnu ploču dostojnu svog renomea.


Stižemo do poslednjeg albuma koji izdvajam ovom prilikom, a sada je u pitanju najklasičniji kantri u izvođenju mlade protagonistkinje ovog žanra, Ešli Monro, rođene 1986. (s obzirom na to kolʼko ja godina imam, ona je mlada kô rosa, ja se sećam šta sam radio 1986, a nije da sam nešto pametno radio). Ova dotična dama nastupa i kao članica kantri grupe Pistol Annies, skupine koja ovih dana takođe ima novi album, ama ovom prigodom ću o njenom solo uratku. U principu, malo je suviše mejnstrim za moj ukus, međutim uopšte nije loše. Ima dobrih pesama i dobrih tekstova. Vidim i da je ploča pobrala veoma pozitivne kritike. Zasluženo, nema šta. Koautor naslovne pesme je niko drugi do Gaj Klark lično, a ako je Gaj Klark na bilo koji način uključen, onda to zaslužuje moju punu pažnju. Dakle, ovde vas čekaju priče o tome kako je tata umro kad je ona imala 13 godina, a mama se propila, pa je ona zbrisala od kuće s nekom protuvom i ostali kantri toposi, kojih meni nikad nije dosta i mogao bih, čini mi se, da ih slušam do sudnjeg dana. Ima bogami i kinki momenata, s kožom, lancima i bičevima (svašta kô na vašar), a na kraju ploče dolazi nešto zaista duhovito, duet s kantri pevačem Blejkom Šeltonom (inače, mužem njene koleginice iz Pistol Annies, Mirande Lambert) u kojem on njoj poručuje: You ainʼt Dolly, ama ni Ešli njemu ne ostaje dužna, pa mu veli: And you ainʼt Porter. Ovako oni zadevaju jedno drugo: You ainʼt Dolly / And you ainʼt Porter / Sheʼs a little bit fuller / And youʼre a whole lot shorter. Tako mu je to: nit je ona Doli nit je on Porter, ama mogu da prođu.