недеља, 26. мај 2013.

Moj filmski kanon (3)




Na ovom spisku verovatno postoji i izvestan broj „pogrešnih“ filmova. Šta da se radi! Verujem ipak da je više onih „pravih“. Za Malteškog sokola ili recimo Pepeo i dijamant teško se posle svih ovih godina koje protekoše od njinog nastanka može reći da su na bilo koji način „pogrešni“. Da su u pitanju „pravi“ filmovi, potvrdilo se do danas sto puta. Za neke druge koje sam odabrao, to već nije toliko sigurno. S druge strane, postoji određeni korpus „pravih“ filmova u kojima, međutim, ja i posle više gledanja nisam uspeo da pronađem ništa ili gotovo ništa za sebe. Zbog toga se oni nisu našli na ovom spisku. Ali opet, ne može se sumnjati da su tu u pitanju „pravi“ filmovi, filmovi koji zadovoljavaju ono „merilo ukusa“ (standard of taste) o kojem je pisao Dejvid Hjum. Da podsetim, po ovom filozofu, pravi kritičar je onaj koji poseduje „snažnu pamet, sjedinjenu s istančanim osećajem, usavršenu iskustvom, izoštrenu poređenjem i oslobođenu svih predrasuda“, a zajednički sud takvih ličnosti predstavlja „merilo ukusa“. E sad, ako se takvim ličnostima dopadaju neki filmovi kao recimo Odiseja u svemiru ili šta ti ja znam, a meni baš i ne naročito, onda sam ja tu u krivu. Šta se može. Umesto tih „pravih“ filmova, na spisku su se našli neki „pogrešni“ koji se meni, međutim, iz nekog razloga čine kao „pravi“. Tu nema pomoći. I ja sam po mnogo čemu „pogrešan“ čovek za ovu rabotu. Uprkos svim nesavršenostima, teram dalje s filmovima. Bolje od ovoga ne umem.

Golo ostrvo (裸の島 – Hadaka no shima) 1960.


Veoma volim filmove o sirotinji, a čini mi se da ovako nešto ni De Sika lično nije uspeo da snimi. Golo ostrvo može delovati artificijelno, jer nema dijaloga i junaci sve vreme ne proglave ni jednu jedinu reč, a može da smeta i to što ceo film izgleda kao parabola i ilustracija za neku opštu tezu. Međutim, sve mu to opraštam bez premišljanja, zbog toga što je u pitanju sjajan film. Kad vidim ono dvoje junaka kako po vas božji dan tegle kofe s vodom na plećima i kako tog tereta samo u vrlo, vrlo retkim trenucima mogu da se oslobode, onda ja to prepoznajem kao vrhunsku istinu. Golo ostrvo je film koji se na jedan neposredan način bavi temom koja možda najviše od svih zaslužuje da se filmovi njom bave – ljudskom bedom i nesrećom. Osim toga, Kaneto Šindo svoju priču priča na briljantan način. Ne samo što pokazuje kako su njegovi junaci vezani za takve elementarne kategorije kao što su zemlja i voda ili smena godišnjih doba nego odličnim izborom detalja predočava gledaocu koliko zadovoljstvo, u jednom životu u kojem vam je non-stop neki teret na grbači, može predstavljati takav događaj kao što je kupanje u buretu na kraju dana. Zaista, kud ćete bolje od jednog takvog banjanja! Da ne biste možda u spa-centar?

Harakiri  (切腹 – Seppuku) 1962.


U našoj sredini postoji veliki broj gledalaca u čiji se dobar ukus ne može sumnjati, a koji uživaju u filmovima s borbama mačevima (ili vatrenim oružjem), krajnje stilizovanim i koreografisanim. Ili u filmovima o junacima-osvetnicima koji su pretrpeli veliki gubitak, pa su sad, onako mrki i sumorni, puni nekih unutrašnjih protivrečnosti i mučeni kompleksnošću sopstvenih karaktera, udarili na svoje zlotvore i čini se da ih ništa ne može zadržati. Što se mene tiče, takva su me dela mahom ostavljala ravnodušnim ili su mi čak bila odbojna. Harakiri Masakija Kobajašija nije na ovoj listi zbog toga. On je ovde zato što je u pitanju najuspeliji meni poznati primer klasičnog sklada. Svi sastavni elementi besprekorno su uklopljeni u celinu čije proporcije međusobno stoje u optimalnom odnosu. Ambijent i muzika, recimo, potpuno su u službi priče i doprinose joj na najbolji način. Sama priča jeste rascepkana, ali se njeni činioci vremenom uklapaju tačno tamo gde treba da bi ona postepeno bila osvetljena iz svih uglova. Ništa ovde nije napaljeno, kao što to inače biva u ovakvim filmovima, pa čak i onim dobrim – recimo filmovima s Klintom Istvudom, koji inače veoma podsećaju na Harakiri. Ne može se poreći da su oni dobri, ali su, brate, napaljeni i to mi stvarno smeta, pa streljajte me ako hoćete. Za razliku od njih, ovo je odmereno i ozbiljno delo o čoveku koga je život „doćerao do duvara“ i koji sad više nema kud osim u nasilnu smrt.

Senke zaboravljenih predaka (Ті́ні забу́тих пре́дків) 1964.


Ovo svakako zbog vizuelne komponente. Reč je o filmu punom zadivljujućih slika. Jedini meni poznat naslov koji se po tome s njim može porediti jeste Sindbad onog ludog Mađara samoubice Zoltana Husarika. Drugo, ovaj film me vodi u jedan nepoznat, izolovan svet, koji se valjda nigde drugde ne može videti, a koji mi deluje kao neka naša zajednička prapostojbina (slovenska, a možda i evropska). Naravno, nije u pitanju to, ama Senke zaboravljenih predaka ipak se dotiču nekih primarnih slika koje bi mogle predstavljati ishodište civilizacije kakvu poznajem. I treće, ovo je film u koji je zguran čitav jedan ljudski život, a to nije učinjeno na neki dosadan mimetički način, već na jedan inovativan, mnogo bogatiji i uzbudljiviji. Sastavni deo tog života nisu samo uobičajena priključenija već i kojekakva narodna predanja, predstave o smrti, folklorne pesme, igre, obredi i rituali, ali i okruženje u kojem se taj život odvija, sve do sitnih elemenata kakvi su zemlja, drveće ili kamenje. Sve je to onaj brljivi Sergej Paradžanov uspeo da integriše u jednu celinu tako da oni ne predstavljaju spoljašnje ukrase niti se svode na neku zanimljivu eksploataciju egzotike, već čine neodvojiv, organski deo pripovedne strukture.

Šampion rodea (Junior Bonner) 1972.


Paf! Evo nas u sedamdesetima. Nešto sam mislio da će biti više filmova iz šezdesetih, ama ispade da ih nema baš toliko koje bih mogao nazvati „svojim“. Ne ulazi se u taj klub tako lako. Međutim, Šampion rodea je svoje mesto tu odavno obezbedio i zacementirao. Ovo je, uz Divlju hordu (koja se našla među onih 13 „naj-najboljih“) meni najdraži film jednog od najdražih reditelja. A zašto – to je već objasnio jedan ovdašnji rok novinar, čije ću reči sad navesti. Elem, veli on, Boner Mlađi, junak ovog filma, ne može da razume kako su se vremena promenila i kako osam sekundi na leđima pobesnelog bika više ne predstavlja herojski podvig. „Zaraditi lovu, razviti privatni biznis, uključiti se u politiku, to su nove vrednosti.“ Koliko su veliki moje nerazumevanje tih „novih vrednosti“ i moj otpor prema njima – ne umem ni da vam opišem. Uglavnom, zato je ovo „moj“ film.

Kum drugi deo (The Godfather Part II) 1974.


O ovome neću ništa da pričam jer ionako svi sve znaju bolje od mene. Samo napominjem da ovaj naslov nije na listi zbog nekog svog „značaja“ niti zbog toga što predstavlja kulturnu činjenicu koja se ne može ignorisati, niti zbog toga što su replike iz njega možda ušle u svakodnevni govor ljudi – ne shvatam one koji to navode kao kvalitet nekog filma. Jok vala, Kum dvojka je ovde zbog toga što je u pitanju izvanredan film. Ta kulturološka vrednost nekog dela i njegov značaj za zajednicu nikad me nisu naročito interesovali, budući da sebe ionako nikad nisam doživljavao kao deo neke zajednice – počevši od porodice, pa sve do nacije. Ne mislim da je to dobro, ali tu se ionako nije radilo o mom svesnom izboru niti me je iko išta pitao.

Fantom slobode (Le Fantôme de la liberté) 1974.


Mislim da je ovo najzabavniji film koji sam ikad gledao. Ne može se reći da je najbolji Bunjuelov, ama jeste moj omiljeni od ovog reditelja. Kad sam ovo prvi put gledao – ništa pod milim bogom nisam shvatio. A već sam bio u srednjoj školi i imao sam dovoljno godina da mi bar nešto uđe u glavu. Ali šta se može. Bistrinom se ionako nikad nisam mogao pohvaliti. Uglavnom, blenuo sam kô tele u šarena vrata, ništa živo nisam razumeo, ali bio sam potpuno oduševljen. E, na drugo gledanje sam već polako počeo da shvatam taj mehanizam izvrtanja stvarnosti kojim se Španac služio. Diskretni šarm buržoazije je sličan ovome, a uz to je i znatno cenjeniji film. Gledao sam ga nekoliko puta, međutim nikad nisam mogao da ga prihvatim kao „svoj“. Sve mi je tu previše natrpano, izuvijano, izukrštano. U Fantomu slobode taj Bunjuelov manir je mnogo pregledniji. Jedna neverovatno zabavna priča smenjuje drugu, a u svakoj je slika stvarnosti naopaka i okrenuta tumbe. Možda je presudno bilo to što su priče koje čine ovaj film više vezane za svakodnevni život. Uglavnom, moja omiljena je ona sa astalom oko koga umesto stolica stoje ve-ce šolje i za kojim se priča o proizvodnji govana. Ništa istinitije od toga! U životu sam sto puta imao priliku da se uverim kako se za astalima najčešće ne radi ništa drugo osim što se sernja, i to onako baš debelo, i proizvode tone i tone govana. A tu istinu niko nije umeo da iskaže na tako dobar i duhovit način kao matori Bunjuel.


Uf, jedva ovo napisah. To mu je to zasad. Ostaju još dva nastavka.