недеља, 27. октобар 2013.

NAŠI ROMANI


Ovo je treća lista, i poslednja za ovu priliku. Opšti kriterijumi su i dalje isti, tako da na njoj recimo nema Peščanika, Zastava ili Zlatnog runa. To su u ovom trenutku preveliki zalogaji za mene, pa se bojim da se ne zadavim. Peščanik sam doduše čitao nekad davno i mnogo mi se dopalo ono na kraju. I danas se sećam tog pisma, ali sam ostatak knjige zaboravio.
Lista je ograničena na XX vek. Nemam nikakvu želju da čitam raznorazne naše realiste i slične. Spisak se završava s godinom hiljadu devetsto devedesetom.
Na slikama su moje omiljene stranice iz naše proze, a vi sami prepoznajte iz kojih knjiga potiču.











Seobe, Miloš Crnjanski, 1929.
Ljudi govore, Rastko Petrović, 1931.
Povratak Filipa Latinovicza, Miroslav Krleža, 1932.
Na rubu pameti, Miroslav Krleža, 1938.
Na Drini ćuprija, Ivo Andrić, 1945.
Travnička hronika, Ivo Andrić, 1945.
Prokleta avlija, Ivo Andrić, 1954.
Koreni, Dobrica Ćosić, 1954.
Proljeća Ivana Galeba, Vladan Desnica, 1957.
Ne tuguj, bronzana stražo, Branko Ćopić, 1958.
Crveni petao leti prema nebu, Miodrag Bulatović, 1959.

Izlazak, Radomir Konstantinović, 1960.
Druga knjiga Seoba, Miloš Crnjanski, 1962.
Kiklop, Ranko Marinković, 1965.
Bašta, pepeo, Danilo Kiš, 1965.
Vreme čuda, Borislav Pekić, 1965.
Kratki izlet, Antun Šoljan, 1965.
Derviš i smrt, Meša Selimović, 1966.
Kad su cvetale tikve, Dragoslav Mihailović, 1968.
Mirisi, zlato i tamjan, Slobodan Novak, 1968.
Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, Bora Ćosić, 1969.

Hodočašće Arsenija Njegovana, Borislav Pekić, 1970.
Tvrđava, Meša Selimović, 1970.
Kužiš, stari moj, Zvonimir Majdak, 1970.
Nišči, Vidosav Stevanović, 1971.
Kronika o našem malom mistu, Miljenko Smoje, 1971.
Crveni kralj, Ivan Ivanović, 1972.
Bolja polovica hrabrosti, Ivan Slamnig, 1972.
Knjiga o Blamu, Aleksandar Tišma, 1972.
Petrijin venac, Dragoslav Mihailović, 1975.
Upotreba čoveka, Aleksandar Tišma, 1976.
Dorotej, Dobrilo Nenadić, 1977.
Ponornica, Skender Kulenović, 1977.
Vrata od utrobe, Mirko Kovač, 1978.
Psi u trgovištu, Ivan Aralica, 1979.

Večernji akt, Pavao Pavličić, 1981.
Hazarski rečnik, Milorad Pavić, 1984.
Sudbine, Miroslav Popović, 1984.
Duša, jedinica moja, Biljana Jovanović, 1984.
Polagana predaja, Goran Tribuson, 1984.
Svila, škare, Irena Vrkljan, 1984.
Polovnjak, Dalibor Cvitan, 1984.
Klub pušača lula, Edo Budiša, 1984.
Vježbanje života, Nedjeljko Fabrio, 1985.
Očevi i oci, Slobodan Selenić, 1986.
Fama o biciklistima, Svetislav Basara, 1987.
Forsiranje romana-reke, Dubravka Ugrešić, 1988.
Cink, David Albahari, 1988.

Lagum, Svetlana Velmar Janković, 1990.
Sjaj epohe, Borivoj Radaković, 1990.



петак, 18. октобар 2013.

ROMANI XIX VEKA


 

Kriterijumi su isti kao i na prethodnom spisku. Desilo se da, kao što tamo nema romana koji se obično smatra najboljim u XX veku, Džojsovog Uliksa, ni ovde nema onog koji se obično smatra najboljim u XIX veku, a to je Rat i mir. Ta knjiga mi se jednostavno ne dopada. To, međutim, ne znači da ne volim Tolstoja. Naprotiv. Kao što je konstatovao jedan od čitalaca ovog bloga, ja sam veliki ljubitelj Lava Nikolajeviča, ali pre svega njegovih pripovedaka i novela. Njih ovde nema, jer se lista koju prilažem bavi samo romanima. Zato je tu Ana Karenjina, koja jeste ekstremno dugačka i na momente ume da nervira, ali je sjajan roman. Ono kad Ana i Vronski sanjaju seljaka koji priča na francuskom i kad Vronski voda stranog princa po Petrogradu – to su neke od najboljih stranica za koje znam. A smrt Ljevinovog brata da i ne pominjem. S druge strane, nema, recimo, Igoovih Jadnika, koji su svakako jedan od najboljih romana XIX veka, a razlog je što je ta knjižurina tolika da se prosto ne usuđujem ni da počnem da je čitam.  Zato je Balzak zastupljen sa čak pet knjiga, ali Balzak je Balzak, pa mu se može. Što se tiče ličnih favorita, po meni najbolji roman XIX veka jesu Mrtve duše. Marketinškim jezikom rečeno – proverite zašto.

 


Srodstva po izboru (Wahlverwandtschaften) Johan Volfgang fon Gete, 1809.

 

Gordost i predrasuda (Pride and Prejudice) Džejn Ostin, 1813.

Frankenštajn (Frankenstein) Meri Šeli, 1818. 

 

Ajvanho (Ivanhoe) Volter Skot, 1820.

Verenici (I Promessi Sposi) Alesandro Manconi, 1827.

 

Crveno i crno (Le Rouge et le Noir) Stendal, 1830.

Bogorodičina crkva u Parizu (Notre-Dame de Paris) Viktor Igo, 1831.

Evgenije Onjegin (Евге́ний Оне́гин) Aleksandar Puškin, 1833.

Evgenija Grande (Eugénie Grandet) Onore de Balzak, 1833.

Čiča Gorio (Le Père Goriot) Onore de Balzak, 1835.

Avanture Gordona Pima (The Narrative of Arthur Gordon Pym of Nantucket) Edgar Alan Po, 1838.

Parmski kartuzijanski manastir (La Chartreuse de Parme) Stendal, 1839.

 

Junak našeg doba (Герой нашего времени) Mihail Ljermontov, 1840.

Mrtve duše (Мёртвые души) Nikolaj Gogolj, 1842.

Izgubljene iluzije (Illusions perdues) Onore de Balzak, 1843.

Rođaka Beta (La Cousine Bette) Onore de Balzak, 1846.

Sjaj i beda kurtizana (Splendeurs et misères des courtisanes) Onore de Balzak, 1847.

Orkanski visovi (Wuthering Heights) Emili Bronte, 1847. 

Vašar taštine (Vanity Fair) Vilijam Tekeri, 1848.

 

Mobi Dik (Moby-Dick) Herman Melvil, 1851.

Sumorna kuća (Bleak House) Čarls Dikens, 1853.

Gospođa Bovari (Madame Bovary) Gistav Flober, 1857.

Oblomov (Обломов) Ivan Gončarov, 1859.

 

Velika očekivanja (Great Expectations) Čarls Dikens, 1861.

Očevi i deca (Отцы и дети) Ivan Turgenjev, 1862.

Alisa u zemlji čuda (Alice’s Adventures in Wonderland) Luis Kerol, 1865.

Zločin i kazna (Преступлéние и наказáние) Fjodor Dostojevski, 1866.

Sentimentalno vaspitanje (L’Éducation sentimentale) Gistav Flober, 1869.

 

Zli dusi (Бесы) Fjodor Dostojevski, 1872.

Ana Karenjina (Анна Каренина) Lav Tolstoj, 1877.

 

Braća Karamazovi (Братья Карамазовы) Fjodor Dostojevski, 1880.

Gospoda Golovljovi (Господа Головлёвы) Mihail Saltikov-Ščedrin, 1880.

Nana (Nana) Emil Zola, 1880. 

Portret jedne dame (The Portrait of a Lady) Henri Džejms, 1881.

Nasuprot (À rebours) Žoris-Karl Uismans, 1884.

Avanture Haklberija Fina (Adventures of Huckleberry Finn) Mark Tven, 1885. 

Tri čoveka u čamcu (Three Men in a Boat) Džerom K. Džerom, 1889.

 

Lutka (Lalka) Boleslav Prus, 1890.

Glad (Sult) Knut Hamsun, 1890.

Slika Dorijana Greja (The Picture of Dorian Gray) Oskar Vajld, 1890.

Tesa od D’Urbervilovih (Tess of the D’Urbervilles) Tomas Hardi, 1891.

Tristana (Tristana) Benito Perez Galdos, 1892.

Pan (Pan) Knut Hamsun, 1894.

Drakula (Dracula) Brem Stoker, 1897.

 

 

уторак, 15. октобар 2013.

ROMANI XX VEKA


 

Sajam je tu. Da li ću ići, ne znam. Nisam baš zainteresovan za kupovinu. Ionako sam otkrio da kod kuće imam čitavu hrpu besmislenih knjiga kojih bih se najradije ratosiljao (uglavnom su u pitanju novija izdanja – Laguna, Mono i manjana, Geopoetika, IPS i slično). Osim toga, neke zaista dobre knjige sam još otkad sebe pozajmio Titu (to mu je nadimak koji je dobio u srednjoj školi; tačnije, sam ga je sebi dao) – tu su recimo Rusoove Ispovesti ili Mobi Dik, kojih se nikad ne bih lišio. Moram da ga zovem da mi vrati, ali čovek je takav smarač da stalno odlažem taj trenutak.

Iz ovoga što sam napisao valjda se vidi kakav sam ja tip čitaoca. Najkraće: radije bih deset puta čitao jednu klasičnu knjigu nego pročitao deset novih.

Uostalom, kod čitanja je uvek na delu i proces zaboravljanja. Nervira me kad ne mogu da se setim određenih pojedinosti iz knjiga koje sam pročitao. Najviše volim kad neku knjigu toliko puta iščitam da je znam do sitnih detalja. Međutim, tako nešto je moguće samo kada se čitalačke težnje svedu na relativno ograničen broj naslova.

A ti naslovi pobrojani su na tri liste koje ovde prilažem.

Lista 1: Romani XX veka

Lista 2: Romani XIX veka

Lista 3: Naši romani

Ovom prilikom, dajem prvu od njih. Romani XX veka.

To nije spisak knjiga koje sam pročitao. Naprotiv, većinu njih nisam ni otvorio. To je spisak knjiga koje bih želeo da pročitam i da ih koliko-toliko dobro znam – neke do sitnih detalja, neke u glavnim crtama, ali da ih imam u glavi. Neke sa ove liste već znam dosta dobro, a neke sam čitao, ali kao da nisam – a to najviše mrzim. Izbegavao sam da na spisak uvrstim romane koji su predugački ili pisani prekomplikovanim stilom. Ipak se ja literaturom ne bavim profesionalno da bih se upuštao u takve poduhvate. Tako recimo ovde nema romana koji se obično smatra najboljim u XX veku – Džojsovog Uliksa. To je ipak knjiga samo za profesionalne čitaoce. Isto tako, nema ni Tihog Dona, jer me prosto obeshrabruje dužina tog romana, a nema ni onih čuda zvanih U traganju za izgubljenim vremenom i Čovek bez svojstava. Ipak, ovih kriterijuma se nisam držao baš kao pijan plota, pa je tu recimo Ka svetioniku Virdžinije Vulf, roman koji se obično smatra vrlo „teškim“, ali se meni prilično dopao, a nije ni mnogo dugačak. S druge strane, tu je i Čarobni breg, po meni NAJBOLJI ROMAN XX VEKA, koji ima preko hiljadu strana, ali sam ga ja više puta čitao i znam ga prilično dobro, a voleo bih da ga u budućnosti čitam po jednom na svake dve-tri godine.

Lista je hronološka – od početka veka pa do sredine osamdesetih godina. Sve posle toga spada u koliko-toliko savremenu književnost, kojom se zasad ne bih bavio.

 


Budenbrokovi (Buddenbrooks) Tomas Man, 1901.

Ambasadori (The Ambassadors) Henri Džejms, 1903.

Pokojni Matija Paskal (Il Fu Mattia Pascal) Luiđi Pirandelo, 1904.

Nostromo (Nostromo) Džozef Konrad, 1904.

Čovek koji je bio četvrtak (The Man Who Was Thursday) Gilbert Kit Česterton, 1908.

 

Sinovi i ljubavnici (Sons and Lovers) D. H. Lorens, 1913.

Duša Kokoro (こころ  – Kokoro) Nacume Soseki, 1914.

Portret umetnika u mladosti (A Portrait of the Artist as a Young Man) Džejms Džojs, 1916.

 

Mi (Мы) Jevgenij Zamjatin, 1921.

Zenova savest, (La coscienza di Zeno) Italo Zvevo, 1923.

Čarobni breg (Der Zauberberg) Tomas Man, 1924. 

Proces (Der Process) Franc Kafka, 1925.

Kovači lažnog novca (Les faux-monnayeurs) Andre Žid, 1925.

Sunce se ponovo rađa (The Sun Also Rises) Ernest Hemingvej, 1926.

Zamak (Das Schloss) Franc Kafka, 1926.

Ka svetioniku (To the Lighthouse) Virdžinija Vulf, 1927.

Buka i bes (The Sound and the Fury) Vilijam Fokner, 1929.

 

Vrli novi svet (Brave New World) Oldos Haksli, 1932.

Radecki marš (Radetzkymarsch) Jozef Rot, 1932.

Putovanje na kraj noći (Voyage au bout de la nuit) Luj-Ferdinand Selin, 1932.

Mučnina (La Nausée)  Žan-Pol Sartr, 1938.

 

Tartarska pustinja (Il deserto dei Tatari) Dino Bucati, 1940.

Stranac (LʼÉtranger) Alber Kami, 1942.

Gospodin predsednik (El Señor Presidente) Migel Anhel Asturijas, 1946.

Pena dana (LʼÉcume des Jours) Boris Vijan, 1947.

Sestre Makioka (細雪 – Sasameyuki) Džuničiro Tanizaki, 1948.

Suština stvari (The Heart of the Matter) Grejam Grin, 1948.

Tunel (El túnel) Ernesto Sabato, 1948.

1984. (Nineteen Eighty-Four) Džordž Orvel, 1949.

 

Lovac u žitu (The Catcher in the Rye) Dž. D. Selindžer, 1951.

Konformista (Il conformista) Alberto Moravija, 1951.

Hadrijanovi memoari (Mémoires dʼHadrien) Margerit Jursenar, 1951.

Moloa (Molloy) Samjuel Beket, 1951.

Život Arsenjeva (Жизнь Арсеньева) Ivan Bunjin, 1952.

Gospodar muva (Lord of the Flies) Vilijam Golding, 1954.

Lolita (Lolita) Vladimir Nabokov, 1955.

Pedro Paramo (Pedro Páramo) Huan Rulfo, 1955.

Put između dva dvorca (بين القصرين – Bayn al-qasrayn) Nagib Mahfuz, 1956.

Pad (La Chute) Alber Kami, 1956.

Na putu (On the Road) Džek Keruak, 1957.

Svet koji nestaje (Things Fall Apart) Činua Ačebe, 1958.

Gepard (Il Gattopardo) Đuzepe Tomazi di Lampeduza, 1958.

Limeni doboš (Die Blechtrommel) Ginter Gras, 1959.

Goli ručak (The Naked Lunch) Vilijam Barouz, 1959.

 

Brodogradilište (El astillero) Huan Karlos Oneti, 1961.

Solaris (Solaris) Stanislav Lem, 1961.

Smrt Artemija Kruza (La muerte de Artemio Cruz) Karlos Fuentes, 1962.

Bleda vatra (Pale Fire) Vladimir Nabokov, 1962.

General mrtve vojske (Gjenerali i Ushtrisë së vdekur) Ismail Kadare, 1963.

Školice (Rayela) Hulio Kortasar, 1963.

Jedan dan Ivana Denisoviča (Один день Ивана Денисовича) Aleksandar Solženjicin, 1963.

Sezona seobe na sever (موسم الهجرة إلى الشمال – Mawsim al-Hiǧra ilā ash-Shamāl) Tajib Salih, 1966.

Šala (Žert) Milan Kundera, 1967.

Sto godina samoće (Cien años de soledad) Gabrijel Garsija Markes, 1967.

Majstor i Margarita (Ма́стер и Маргари́та) Mihail Bulgakov, 1967.

Klanica pet (Slaughterhouse-Five) Kurt Vonegat, 1969.

Ubik (Ubik) Filip Dik, 1969.

 

More plodnosti (豊饒の海 – Hōjō no Umi) Jukio Mišima, 1971.

Tetka Hulija i piskaralo (La tía Julia y el escribidor) Mario Vargas Ljosa, 1977.

Šoše (Shosha) Isak Baševis Singer, 1978.

Ako jedne zimske noći neki putnik (Se una note d’inverno un viaggiatore) Italo Kalvino, 1979.

 

Ime ruže (Il nome della rosa) Umberto Eko, 1980. 
 
Deca ponoći (Midnight’s Children) Salman Ruždi, 1981.
 
Stari majstori (Alte Meister) Tomas Bernhard, 1985.

 

недеља, 22. септембар 2013.

Sturgill Simpson – High Top Mountain




Sterdžil Simpson „živi i radi“ u „Mjuzik Sitiju“, ali je rodom iz Kentakija. Za naslov svog debitantskog solo albuma uzeo je ime jednog tamošnjeg groblja na kojem je sahranjeno više članova njegove porodice. Kao kad bih ja snimio album, pa ga nazvao „Lešće“.
Uglavnom, ploča High Top Mountain privukla je dosta pažnje. Za muziku koja se na njoj može čuti kažu da podseća na kantri iz 70-ih, dok njenog autora uveliko porede ni sa kim drugim nego s Vejlonom Dženingsom lično. A i sam Simpson, govoreći o motivima s kojima je pristupio snimanju albuma, dao je prilično smelu izjavu. Želeo je, kaže, da napravi „the purest, most uncompromising, hard country album anyone has made in 30 years“. Ambiciozan naum, koji i slušalačka očekivanja automatski postavlja visoko.
Ali naravno, sve te priče uopšte ne treba shvatati ozbiljno (kao ni ovo što ja pišem, uostalom), već treba jednostavno sesti i slušati muziku. Ima se šta čuti. Sterdžil Simpson demonstrira jedan pravoverni, tradicionalistički kantri zvuk, u otresitom, dinamičnom i vitalnom ruhu. Na svakom koraku vidljiv je dijalog sa najboljim elementima nasleđa ovog žanra, kao i težnja ka reinterpretaciji određenih kantri mitologema. Pesme s rečitim naslovima kakvi su Life Ainʼt Fair and the World Is Mean ili Railroad of Sin nalaze se na repertoaru. Ima, naravno, i porodičnih i zavičajnih asocijacija. Jednu numeru Simpson posvećuje svom dedi po majci, koji mu je, kako kaže, usadio ljubav prema kantriju i blugrasu – velika zasluga, svakako. A dabome, za nekoga ko potiče iz Kentakija, rudnici uglja su nezaobilazna tema. Tu problematiku ovaj autor elaborira u pesmi Old King Coal, a kao primer njegovog songrajterskog umeća navodim sledeće stihove u kojima se priča o rudarskom životu na sjajan način postavlja u jedan opštiji kontekst.

I’ll be one of the first in a long long line
Not to go down of that old black lung
My death will be slower than the rest of my kind
And my life will be sadder than the songs they all sung.

Kod nekoga ko potiče iz Kentakija, ovo bi moglo pobuditi asocijacije na Simpsonovog velikog zemljaka Merla Trevisa i njegovu numeru Dark As Dungeon, dok bi nekoga ko potiče iz Pomoravlja moglo podsetiti, recimo, na Petrijinog muža Misu, koji je nastradao baš u jednom takvom rudniku. Simpsonov već pomenuti deda po majci (koga on zove papaw) bio je rudar, dok za njegovu ćerku, a svoju majku, ovaj autor kaže da je coal miner’s daughter. Još jedno sjajno pozivanje na tradiciju, a i na jednu veliku kantri heroinu iz Kentakija, čiji je „tata“ takođe „po celu noć radio u rudniku uglja“. Što se blugras elemenata tiče, Simpson je na repertoar uvrstio tradicionalnu numeru Poor Rambler, koju je izvodio veliki majstor ovog žanra Ralf Stenli. On, doduše, nije iz Kentakija, ali jeste iz susedne Virdžinije. Pomenuta pesma interpretirana je na jedan oštar, čak furiozan način.
Sve ovo dovoljno je da Sterdžila Simpsona odmah upišem na svoju listu „zanimljivih autora“ čija buduća dela vredi čekati.


петак, 6. септембар 2013.

Guy Clark – My Favorite Picture of You


 

 


Ne znam koliko u našoj sredini ima poštovalaca Gaja Klarka, ali ja tog čoveka svrstavam među nekolicinu najvećih. On je jedan od onih muzičara za koje sam skoro uvek raspoložen. Kad ne znam šta ću od sebe, ja uhvatim pa pustim Old No 1, Texas Cookin’, Better Days ili već neki od tih albuma i to mi manje-više bez izuzetka odgovara. Danas Gaj Klark već ima preko sedamdeset godina, a nedavno je, kako se to nekad govorilo, obudoveo, i u takvim okolnostima snimio je novu ploču – po meni veoma dobru. Možda i album koji mi je najviše dobrodošao ove godine.

Naslovna pesma posvećena je njegovoj pokojnoj supruzi. Za temu ima fotografiju snimljenu u jednoj dramatičnoj situaciji, čiji su protagonisti, pored Suzane Klark, bili njen muž Gaj i drugi od dvojice najvećih teksaskih trubadura, Tauns van Zant. Tako bar legenda kaže. Ova numera već se mogla čuti na nedavnom tribjut albumu Gaju Klarku, upriličenom povodom njegovog sedamdesetog rođendana (svaka preporuka za taj dvostruki CD), gde ju je izveo Džeri Džef Voker. Tamo je zvučala odlično, međutim način na koji je tu pesmu ovde interpretirao Gaj Klark potpuno je jedinstven. Glas ovog čoveka u poznoj životnoj dobi, nakon neposrednog susreta sa smrću i gubitkom, pun je određene blagosti i razumevanja za ljudski jad i nemoć. Ne samo u naslovnoj pesmi već na čitavom albumu, on zvuči kao neko ko je došao do konačnih saznanja o ljudskim slabostima i ograničenjima, a prema njima oseća apsolutnu blagonaklonost. Tako bar ja to čujem, a u svakom slučaju veoma mi prija da slušam glas ostarelog Gaja Klarka. On deluje blagotvorno bilo kada peva o tome kako u nekom provincijskom dens holu jedni pored drugih, uz zvuke violina, plešu stari bračni parovi, male devojčice na tatinim stopalima i matore usedelice i neženje, bilo kada pripoveda o prevarenim meksičkim braserosima (od španskog brazero) i njihovom bespomoćnom uzviku: Coyote, Coyote, ¿qué hiciste, cabron?

Od kantri ugođaja, koji preovlađuje na ovom albumu, odstupa The Death of Sis Draper, tipična folk pesma, u maniru takozvanih murder balada, a donekle i sjajna numera Rain in Durango, sa izraženim blugras elementima. Ploča se sastoji od jedanaest pesama, od čega je deset napisao Gaj Klark (uglavnom u saradnji sa drugim muzičarima), a jedna je obrada. Njen autor je takođe Teksašanin, a uz to i jedan od izvođača koji se na mojoj listi kotiraju tek nešto malo niže od Gaja Klarka. On se zove Lajl Lovet, a u pitanju je jedna od najlepših pesama koje je napisao, The Waltzing Fool, sa njegovog prvog albuma iz 1986. Dakle, Lovet tada nije imao ni punih trideset godina, a sada Gaj Klark, sa više od sedamdeset, peva tu istu pesmu, pokazujući potpuno razumevanje za inokosni način života njenog junaka.

четвртак, 15. август 2013.

Vandaveer – Oh, Willie, Please...


Evo još jednog albuma sastavljenog od obrada, ali izabranih po žanrovskom ključu: u pitanju su takozvane murder balade. Što se tiče šire publike u našoj sredini, najpoznatija pesma ove vrste jeste Where the Wild Roses Grow. Bila je ogroman hit devedesetih, a i dan-danas se u našem etru često čuje. Meni je i tada, kao i sada, bila potpuno bezveze, ali vox populi kaže drukčije. Izvele su je dve velike australijske zvezde, čija imena, verujem, svi znaju, pa ih neću pominjati. Inače, ceo album s kojeg ta numera potiče zvao se upravo Murder Ballads i bio je sastavljen od pesama koje pripadaju ovom tematski određenom podžanru. Isto tako, u našoj sredini izvesnog odjeka imala je i pesma The Knoxville Girl, ali naravno ne u izvođenju braće Luvin, već ovde prilično omiljene grupe The Lemonheads.
A sad prelazimo na moje lične asocijacije. Kad je reč o dotičnoj vrsti pesama, na pamet mi najpre padaju dva albuma objavljena u poslednjih desetak godina, od kojih je jedan sastavljen od obrada, a drugi od originalnih napeva, a zajedničko im je, pored tematike, to što su oba po mom mišljenju izuzetno dobre ploče. Radi se o albumima World Without End Boba Frenka i Džona Marija i Seven Curses Džefrija Fukoa i Marka Erelija. Oni bi mogli predstavljati svojevrsni standard kvaliteta kad se govori o savremenoj interpretaciji ove vrste tradicionalnih folk pesama.
Na njihovom tragu je i ovogodišnja ploča grupe Vandaveer, gde su se našli neki od najpoznatijih naslova iz dotičnog podžanra. Svi elementi su tu: psihopatologija i morbidni prizori nasilja pomešani su sa nekim uzvišenim osećanjima i religioznim konotacijama. Po toj mešavini suprotnosti, ove američke folk pesme mogu da podsete na pripovesti kakve su ispisivali određeni ruski pisci, poput Leonida Andrejeva ili samog Dostojevskog. Nasilna smrt je u centru pažnje, a o njoj se govori na jedan visoko stilizovan i rekao bih artificijelan način. Tako se recimo ovde može čuti povest (koliko shvatam, istinita) o tome kako je Čarli Loson na Božić 1929. ubio svoju suprugu i šestoro dece, a zatim i samog sebe, nakon čega su svi sahranjeni u istom grobu „dok su anđeli s neba to posmatrali“. Stanje stvari slično je i u ostalim pesmama, a svakako treba napomenuti da je, osim tradicionalnih naslova, na repertoar stavljena i numera Poor Edward, koju potpisuje Tom Vejts.
Zvuk grupe Vandaveer izrazito je tradicionalistički. Oni očigledno pripadaju prilično velikom talasu novijih američkih bendova koji neguju starinski folk ugođaj. Bendžo, pedal stil ili dobro neki su od instrumenata kojima se služe. Kao rezultat toga, njihov novi album je zavodljiv, privlačan i, prosto rečeno, lepo ga je slušati. Ipak, pored svih neospornih kvaliteta ove ploče, nisam mogao a da u načinu na koji članovi grupe Vandaveer pristupaju pesmama koje su odabrali ne prepoznam i izvesni manirizam. Imam utisak kako je cilj bio da se napevi o morbidnim ubistvima zaodenu u znalačko i primamljivo folk ruho, te da se tako učine atraktivnim i dopadljivim probirljivoj intelektualno nastrojenoj publici. Međutim, što se mene tiče, ništa u vezi sa smrću nije naročito atraktivno i dopadljivo. Sve je to, što bi rekao jedan pesnik, „i mučno i tužno“. Uostalom, i Mihailovićeva Petrija je kazala: „Smrt ne meriše najbolje“. A Petrija bi bar trebalo da zna, s obzirom na to koliko se smrti nagledala. Ukratko, problem s ovim albumom je što on „miriše“ isuviše dobro. Zato mi više odgovara oporiji i rudimentarniji pristup kakav su demonstrirali tandemi Frenk–Mari i Fuko–Ereli. Čini mi se da je to bolji i primereniji način da se izađe na kraj sa sadržinom ovakvih pesama.


петак, 2. август 2013.

Slaid Cleaves – Still Fighting the War




Slejd Klivs je neka vrsta naturalizovanog Teksašanina. Rodom je sa istoka SAD, ali je Državu usamljene zvezde prihvatio kao svoju, što se s njegovog novog albuma odlično i čuje. U pitanju je sasvim solidna kantri-folk ploča koja mi je priuštila pristojnu količinu slušalačkog zadovoljstva. Na njoj se Klivs pokazuje kao pošten kantautor, već odavno u zrelim godinama (bliži se pedesetoj) koji ume da ispriča relevantne priče sa istaknutom socijalnom notom. U tome mu pomažu neki manje ili više poznati muzičari s teksaske scene, kakvi su Elajza Gilkison, Teri Hendriks ili Džimi Lafav.
Ratni veterani i radnici junaci su Klivsovih napeva. Sve njih zatičemo u nezavidnim situacijama i ćorsokacima u kojima dolaze do gorkih spoznaja o tome kako su odnosi u ljudskom društvu ustrojeni. Tako povratnici iz rata shvataju da kod kuće i dalje biju bitku, i to bitku za golo preživljavanje, dok radnici uviđaju kako im za njihove krvave zglobove i opekotine od zavarivanja niko neće reći hvala. No one’s hiring and no one wants to give you a loan, glasi jedna od dijagnoza stanja koje je zadesilo nesrećnu čeljad iz pesama ovog autora. Gotova beda u jednom jedinom stihu. Pa ti sad vidi šta ćeš.
Ipak, album Still Fighting the War ima i drugo lice, ono lokalno, ruralno, neposredno vezano za Teksas. Ono je naseljeno kaubojima, rodeima, honkitonkovima, pikap kamionetima i „džon dir“ traktorima. Reprezentuju ga dve vrlo dobre pesme, od kojih se u jednoj odaje počast preminulom kantri muzičaru Donu Volseru, poznatom po specifičnom načinu jodlovanja. Druga se prosto zove Texas Love Song i u njoj Klivs na indirektan i duhovit način pravi omaž ovoj državi. You got Mattson on the radio / Playing Robert Earl and Billy Joe, tako ovaj autor formuliše jednu od stavki, svakako ne najmanje važnu, zbog kojih je za svoju životnu sredinu odabrao upravo Teksas.


среда, 31. јул 2013.

Willie Nile – American Ride


Vili Najl je, naravno, na sceni već decenijama, ali moj prvi susret s njim odigrao se 2006. godine na ploči Streets of New York. Tada me je, sećam se, pridobio poželevši mi dobrodošlicu ni manje ni više nego u svoju sopstvenu glavu. A u toj njegovoj glavi bogami svačega ima. Tu Bazbi Berkli i Frankenštajn nastupaju u cirkusu. Ruska vojska održava paradu obučena u pastelne nijanse. Dalaj-lama sedi u naslonjači, a Žan-Pol Sartr, ofarban u zeleno, ide na disko žurku. Ili već tako nekako. I kako odoleti čoveku u čijoj se glavi odigravaju takva zbitija, pitao sam se.
Uglavnom, Vili Najl je sad već u godinama, pregazio je šezdesetu, i to dobrano, ali izgleda da je u odličnoj formi. Sve pršti na njegovom novom albumu. Na omotu, on stoji ispred jednog „ševija“ i poziva slušaoce na aktivnost iz naslova, „američku vožnju“. Čitav itinerer je on u naslovnoj pesmi osmislio. Pravi katalog mesta, auto-puteva i određenih kulturoloških specifičnosti pojedinih regiona može se tu naći. Headinʼ down to Memphis on the 419 / Lookinʼ for Elvis Presley and the Reverend Green, glasi jedan od karakterističnih stihova.
Ploča se sastoji od ukupno dvanaest pesama, sličnih kvaliteta. Od toga, jedna je obrada, a jedanaest je Vili Najl napisao sam ili u saradnji s drugim autorima. Što se mene tiče, vrhunac je God Laughs, koja potvrđuje da njen autor ima besprekoran smisao za humor. Tu se može saznati kako izgleda jedan dan u životu Svevišnjeg. A i na pitanje zašto Svedržitelj radi sve to što radi – Vili Najl ima odgovor.
Međutim, ipak je od svega najzanimljivija ona jedina obrada na ploči: People Who Died Džima Kerola. To je prosto pesma koja vas se tiče. S njom u vezi, pade mi na pamet da je Jovan Hristić rekao kako postoji literarna tajna isto kao što postoji i lekarska tajna i da pisci o nekim stvarima obično ne govore, pa se tako ne usuđuju da otvore ona vrata iza kojih se kriju najstrašnije čovekove patnje. Vrata na kojima su, kao u bolnicama, stakla zamućena. Jedan od onih koji su to uradili bio je Tolstoj, kome dugujemo neke briljantne, detaljne i plastične opise smrti. E, u ovoj pesmi se o smrti govori na jedan direktan, otvoren, furiozan, pošten i po meni pravi način. A Vili Najl je bio na visini izvođačkog zadatka i rezultat je odličan. Koliko shvatam, na odluku da baš ovu numeru uvrsti na svoju ploču uticale su neke njegove lične prilike. Šta reći? Ima u životu situacija kad pesma s naslovom Ljudi koji su umrli postaje vrlo aktuelna. Nikoga one ne mimoiđu. A ova pesma je jedan od njihovih ultimativnih umetničkih izraza. I to je Vili Najl još jednom potvrdio.


среда, 17. јул 2013.

Scott Matthew – Unlearned





Evo nečeg zanimljivog. Reč je o ploči koja mi je pružila veliki slušalački plezir, iako u stvari ne dolazi iz „mog“ miljea.
To je album sastavljen od obrada. A ja izuzetno volim takve albume. Dva relativno sveža, ili što neki ljudi kažu: recentna takva naslova, koja i dalje prilično redovno slušam, jesu prošlogodišnje ploče Pola Torna i grupe Counting Crows. Remek-dela, čini mi se. A ove godine tu je Skot Metju. Ploča ovog Australijanca nastanjenog u SAD daje i odgovor na pitanje zašto mi se albumi sa obradama toliko dopadaju.
Naslov je Unlearned, a Skot Metju na sajtu objašnjava zašto je odabrao tu reč i kako izgleda proces koji on naziva unlearning. To se može pročitati ovde, a ja sa svoje strane napominjem da ova ideja, naravno, nije nova. Recimo, jedna uticajna grupa mislilaca u XX veku imala je na repertoaru pojam: oneobičavanje (u originalu остранение, pošto je reč o ruskim misliocima). Ukratko, poenta je u tome da umetnost treba da oneobiči našu percepciju stvarnosti tako što će poremetiti uobičajeni, automatski način na koji smo navikli da je opažamo. Jedan od najnotornijih citata pripadnika ove grupe glasi: „Nova forma pojavljuje se ne zato da bi izrazila nov sadržaj već da bi zamenila staru formu koja je izgubila umetničku vrednost.“
Zvali mi to unlearning, oneobičavanje, oslobađanje od automatizma percepcije, smenjivanje stare forme novom ili bilo kako drukčije, album Skota Metjua predstavlja odličan primer toga. Na repertoaru dotičnog muzičara našle su se neke od najnotornijih pesama koje je svako od nas bezbroj puta čuo. U Beogradu postoje radio-stanice na kojima se te pesme, snimljene pre dosta godina, i sada mogu čuti po nekoliko puta dnevno. I kad vi po desethiljaditi put čujete To Love Somebody ili I Wanna Dance with Somebody Who Loves Me, onda je to nešto dosadno, okamenjeno, nešto što je već izgubilo svaki smisao.
Ali kad to 2013. godine otpeva neki tamo Skot Metju, za koga ja inače nikad ranije nisam čuo, i to nekim pečalnim, do panja ojađenim glasom, u kome nazirem i izvesnu dozu idiotskog humora, tu se onda vidi čudesan efekat koji gore opisani proces izaziva. To su te iste, odlično poznate pesme, a opet, one sada predstavljaju nešto potpuno novo i drukčije. To jednovremeno prisustvo poznatog i novog u jednom istom entitetu i efekat koji to proizvodi na našu percepciju, a koji bi se mogao odrediti kao razbijanje načina na koji smo navikli da opažamo poznate stvari, jesu ono zbog čega vredi slušati novu ploču Skota Metjua.


недеља, 23. јун 2013.

Nešto malo nove muzike




Da vidimo šta se to novo vrti na mom „sajmonu i gramofonu“. U prvi plan bih izdvojio devojku po imenu Kerolajn Rouz, koja je snimila neočekivano dobru ploču i vrlo me prijatno iznenadila, a mene uopšte nije lako prijatno iznenaditi, ja sam više sklon da se neprijatno iznenađujem, mada koliko je neprijatnosti svuda, taj faktor iznenađenja je sve bleđi i bleđi. Uglavnom, ova autorka je, rekao bih, uspela da ubode pravi balans između žešćeg tradicionalizma (bez toga ja, naravno, uopšte neću da razgovaram) i potpune svežine i modernosti, a može se i te kako biti moderan svirajući ovu starinsku amerikansku glazbu. Naslov njenog dela je America Religious, a to ima izvesnih sličnosti s naslovom, recimo, najbolje ploče koju sam čuo ove godine: Folk Sinner. Obe sintagme dovode u neposrednu vezu amerikana sentiment s nekom arhaičnom verskom zatucanošću, a ja kapiram da mi se takve ploče najviše sviđaju, naravno kad su napravljene kako treba, a ova jeste i može slobodno da stane uz rame albumu grupe Lee Harvey Osmond. Ne uspevam da pronađem podatak koje je godište Kerolajn Rouz, ama bih po slici rekao da je prilično mlada, a ovo joj je debi album i utoliko mi je zanimljivije što je u stanju da napiše stihove kakvi su recimo: Well I work for a woman half my age / She calls me José, my name is Manuel / I have two daughters six and twelve / I see them on weekends and holidays. E to je songrajting, bato moj. Ovde je tekstić s njenog sajta, gde se može pročitati kako ova devojka kao neki svoj kredo izjavljuje: „I just want to write honest music“ (a to je vala đavolski teško), dok se njen zvuk određuje kao „gospel-meets-country-meets-blues-meets-alternative collection of toe-tapping, roadworthy stories and poetry set to music“. Nisam još stigao da dovoljno puta preslušam ovu ploču i svarim je, međutim ovo je prvi album posle izvesnog vremena koji me se onako baš dotakao i za koji sam pomislio da tu možda stvarno ima nečega. Mada, koliko ja umem da pogrešim, to je čudo jedno. Uostalom, videćemo.


Sledeći je Bo Tajer, stari znanac, stara kuka, čovek koji je kadar stići i uteći i na strašnom mestu postojati, isti onaj majstor koji je s Livonom Helmom snimio jednu od desetak najboljih ploča od dve ʼiljadite naovamo, Spend It All. Novi album zove se ni manje ni više nego Eden. A taj njegov Eden je bogami malo čudan. Stigne on tamo, a ono ga dočekaju nekakve dve zmijurine, skoro pa kao kod onog ludog Blejka u crkvici svoj od zlata. „Who is to blame for this vision of hell?“, pita se on i odgovara, a šta bi drugo: „You and me, brother, and everyone else“. Naravno, ko će biti kriv ako ne ja i vi. Dakle, ni ova ploča nije bez te sumanute religiozne komponente, koja na trenutke ume da bude i fantazmagorična, ali inače je reč o tradicionalističkom zvuku, doduše znatno čvršćem. Definišu ga kao bluegrass and jam-band tinged Americana i to sa epskom dimenzijom (jedna pesma traje čak 13 minuta i sastavljena je od nekoliko komponenata). Ambicioznosti i kompleksnosti ovde ne nedostaje i može se reći da je Bo Tajer s pratećom grupom Perfect Trainwreck snimio jednu ozbiljnu ploču dostojnu svog renomea.


Stižemo do poslednjeg albuma koji izdvajam ovom prilikom, a sada je u pitanju najklasičniji kantri u izvođenju mlade protagonistkinje ovog žanra, Ešli Monro, rođene 1986. (s obzirom na to kolʼko ja godina imam, ona je mlada kô rosa, ja se sećam šta sam radio 1986, a nije da sam nešto pametno radio). Ova dotična dama nastupa i kao članica kantri grupe Pistol Annies, skupine koja ovih dana takođe ima novi album, ama ovom prigodom ću o njenom solo uratku. U principu, malo je suviše mejnstrim za moj ukus, međutim uopšte nije loše. Ima dobrih pesama i dobrih tekstova. Vidim i da je ploča pobrala veoma pozitivne kritike. Zasluženo, nema šta. Koautor naslovne pesme je niko drugi do Gaj Klark lično, a ako je Gaj Klark na bilo koji način uključen, onda to zaslužuje moju punu pažnju. Dakle, ovde vas čekaju priče o tome kako je tata umro kad je ona imala 13 godina, a mama se propila, pa je ona zbrisala od kuće s nekom protuvom i ostali kantri toposi, kojih meni nikad nije dosta i mogao bih, čini mi se, da ih slušam do sudnjeg dana. Ima bogami i kinki momenata, s kožom, lancima i bičevima (svašta kô na vašar), a na kraju ploče dolazi nešto zaista duhovito, duet s kantri pevačem Blejkom Šeltonom (inače, mužem njene koleginice iz Pistol Annies, Mirande Lambert) u kojem on njoj poručuje: You ainʼt Dolly, ama ni Ešli njemu ne ostaje dužna, pa mu veli: And you ainʼt Porter. Ovako oni zadevaju jedno drugo: You ainʼt Dolly / And you ainʼt Porter / Sheʼs a little bit fuller / And youʼre a whole lot shorter. Tako mu je to: nit je ona Doli nit je on Porter, ama mogu da prođu.