среда, 31. јул 2013.

Willie Nile – American Ride


Vili Najl je, naravno, na sceni već decenijama, ali moj prvi susret s njim odigrao se 2006. godine na ploči Streets of New York. Tada me je, sećam se, pridobio poželevši mi dobrodošlicu ni manje ni više nego u svoju sopstvenu glavu. A u toj njegovoj glavi bogami svačega ima. Tu Bazbi Berkli i Frankenštajn nastupaju u cirkusu. Ruska vojska održava paradu obučena u pastelne nijanse. Dalaj-lama sedi u naslonjači, a Žan-Pol Sartr, ofarban u zeleno, ide na disko žurku. Ili već tako nekako. I kako odoleti čoveku u čijoj se glavi odigravaju takva zbitija, pitao sam se.
Uglavnom, Vili Najl je sad već u godinama, pregazio je šezdesetu, i to dobrano, ali izgleda da je u odličnoj formi. Sve pršti na njegovom novom albumu. Na omotu, on stoji ispred jednog „ševija“ i poziva slušaoce na aktivnost iz naslova, „američku vožnju“. Čitav itinerer je on u naslovnoj pesmi osmislio. Pravi katalog mesta, auto-puteva i određenih kulturoloških specifičnosti pojedinih regiona može se tu naći. Headinʼ down to Memphis on the 419 / Lookinʼ for Elvis Presley and the Reverend Green, glasi jedan od karakterističnih stihova.
Ploča se sastoji od ukupno dvanaest pesama, sličnih kvaliteta. Od toga, jedna je obrada, a jedanaest je Vili Najl napisao sam ili u saradnji s drugim autorima. Što se mene tiče, vrhunac je God Laughs, koja potvrđuje da njen autor ima besprekoran smisao za humor. Tu se može saznati kako izgleda jedan dan u životu Svevišnjeg. A i na pitanje zašto Svedržitelj radi sve to što radi – Vili Najl ima odgovor.
Međutim, ipak je od svega najzanimljivija ona jedina obrada na ploči: People Who Died Džima Kerola. To je prosto pesma koja vas se tiče. S njom u vezi, pade mi na pamet da je Jovan Hristić rekao kako postoji literarna tajna isto kao što postoji i lekarska tajna i da pisci o nekim stvarima obično ne govore, pa se tako ne usuđuju da otvore ona vrata iza kojih se kriju najstrašnije čovekove patnje. Vrata na kojima su, kao u bolnicama, stakla zamućena. Jedan od onih koji su to uradili bio je Tolstoj, kome dugujemo neke briljantne, detaljne i plastične opise smrti. E, u ovoj pesmi se o smrti govori na jedan direktan, otvoren, furiozan, pošten i po meni pravi način. A Vili Najl je bio na visini izvođačkog zadatka i rezultat je odličan. Koliko shvatam, na odluku da baš ovu numeru uvrsti na svoju ploču uticale su neke njegove lične prilike. Šta reći? Ima u životu situacija kad pesma s naslovom Ljudi koji su umrli postaje vrlo aktuelna. Nikoga one ne mimoiđu. A ova pesma je jedan od njihovih ultimativnih umetničkih izraza. I to je Vili Najl još jednom potvrdio.


среда, 17. јул 2013.

Scott Matthew – Unlearned





Evo nečeg zanimljivog. Reč je o ploči koja mi je pružila veliki slušalački plezir, iako u stvari ne dolazi iz „mog“ miljea.
To je album sastavljen od obrada. A ja izuzetno volim takve albume. Dva relativno sveža, ili što neki ljudi kažu: recentna takva naslova, koja i dalje prilično redovno slušam, jesu prošlogodišnje ploče Pola Torna i grupe Counting Crows. Remek-dela, čini mi se. A ove godine tu je Skot Metju. Ploča ovog Australijanca nastanjenog u SAD daje i odgovor na pitanje zašto mi se albumi sa obradama toliko dopadaju.
Naslov je Unlearned, a Skot Metju na sajtu objašnjava zašto je odabrao tu reč i kako izgleda proces koji on naziva unlearning. To se može pročitati ovde, a ja sa svoje strane napominjem da ova ideja, naravno, nije nova. Recimo, jedna uticajna grupa mislilaca u XX veku imala je na repertoaru pojam: oneobičavanje (u originalu остранение, pošto je reč o ruskim misliocima). Ukratko, poenta je u tome da umetnost treba da oneobiči našu percepciju stvarnosti tako što će poremetiti uobičajeni, automatski način na koji smo navikli da je opažamo. Jedan od najnotornijih citata pripadnika ove grupe glasi: „Nova forma pojavljuje se ne zato da bi izrazila nov sadržaj već da bi zamenila staru formu koja je izgubila umetničku vrednost.“
Zvali mi to unlearning, oneobičavanje, oslobađanje od automatizma percepcije, smenjivanje stare forme novom ili bilo kako drukčije, album Skota Metjua predstavlja odličan primer toga. Na repertoaru dotičnog muzičara našle su se neke od najnotornijih pesama koje je svako od nas bezbroj puta čuo. U Beogradu postoje radio-stanice na kojima se te pesme, snimljene pre dosta godina, i sada mogu čuti po nekoliko puta dnevno. I kad vi po desethiljaditi put čujete To Love Somebody ili I Wanna Dance with Somebody Who Loves Me, onda je to nešto dosadno, okamenjeno, nešto što je već izgubilo svaki smisao.
Ali kad to 2013. godine otpeva neki tamo Skot Metju, za koga ja inače nikad ranije nisam čuo, i to nekim pečalnim, do panja ojađenim glasom, u kome nazirem i izvesnu dozu idiotskog humora, tu se onda vidi čudesan efekat koji gore opisani proces izaziva. To su te iste, odlično poznate pesme, a opet, one sada predstavljaju nešto potpuno novo i drukčije. To jednovremeno prisustvo poznatog i novog u jednom istom entitetu i efekat koji to proizvodi na našu percepciju, a koji bi se mogao odrediti kao razbijanje načina na koji smo navikli da opažamo poznate stvari, jesu ono zbog čega vredi slušati novu ploču Skota Metjua.