уторак, 22. јануар 2013.

Šta sam propustio u 2012.



Dabome, propustio sam ja sve i svašta, ali ovde se misli na muziku.
Ostajem i dalje pri tome da su najbolje albume u 2012. snimili Rej Vajli Habard i Pol Torn, ali u međuvremenu (pred kraj prošle i početkom ove godine) preslušah još hrpu raznoraznih ploča i bogami svačega tu ima.
Tako se recimo na mom „sajmonu i gramofonu“ našla čak i mlađahna Tejlor Svift, ali se tim velikim zvezdama ovde ipak neću baviti. 
Umesto toga, konstatujem da je zanimljivu ploču snimio stanoviti Linkoln Daram iz Ostina. To je neki mlađi dilber i ovo mu je debi album, ali vele rivjueri da zvuči kao mudri matori bluzer. Na sajtu dotičnog džentlmena može se pročitati sledeće: „If you dig Son House and Townes Van Zandt... Lincoln Durham is your man. Donʼt come no cooler“. U potpisu: Ray Wylie Hubbard. Pa, ako Rej Vajli to kaže, onda nema tu šta. A kad se zna da je on i koproducent ploče, cela stvar dobija na težini.
Što se starijih snaga tiče, minule 2012. godine izašla je i ploča nazvana prosto Buddy and Jim i već ta dva imena dovoljna su da joj obezbede status nečega što obavezno treba preslušati. Pogotovo kad se zna da se Badi iz naslova preziva Miler, a Džim – Loderdejl.
Posebno pominjanje, kao svojevrsni kuriozitet, zaslužuje prošlogdišnja ploča Džejmija Džonsona, koja predstavlja tribjut kantri muzičaru Henku Kokranu. I opet su imena ta koja privlače, jer sa Džonsonom na ovom albumu nastupaju – pazi sad: pre svih Merl Hagard, pa onda Emilu Haris, Vili Nelson, Bobi Ber, Elvis Kostelo, Džordž Strejt, Kris Kristoferson, Alison Kraus i još poneki. Šta reći. 
Od koliko-toliko mlađih snaga, ovde pominjem četiri grupe kantri-folk usmerenja (kod nekih ima malo indi zvuka, blugrasa itd.) koje su snimile solidne ploče: The Lumineers, Hurray for the Riff Raff, Shovels and Rope i The Maldives.
A sad slede četiri albuma koja bih posebno izdvojio.
Naravno, potrebno je da prođe izvesno vreme da se iz mase preslušanog iskristališe ono najbolje i da se povuče crta između ploča koje ću i dalje nastaviti da slušam i onih kojima se najverovatnije više neću vraćati. Ali neka budu zasad ova četiri.


Prvi od njih snimio je Džo Pag (u čijoj biografiji stoji da mu je osnovno zanimanje: stolar), a ploča se zove The Great Despiser. Žanrovski pripada onome što se označava terminom amerikana, koji je prilično širok, kako nedavno objasniše i kritičari na sajtu Popmeters. Ali zato sam na jednom drugom mestu našao ovakvo žanrovsko određenje Pagovog albuma: „folky/rootsy rock/singer-songwriter music“. Ne znam koliko su ove kovanice upotrebljive, ali znam da nekoliko numera sa ovog albuma predstavlja vrlo ozbiljne primere songrajtinga, a to se u prvom redu odnosi na pesmu Silver Harps and Violines. Tamo neki tip kupi stan i redovno plaća struju i vodu, a žena mu onda pobegne u Dalas i drugom tipu rodi dete. E, kad neko ume da ispriča takvu priču, onda je za moj groš reč o dobrom kantautoru. Još jedan pokušaj žanrovskog određenja Pagove muzike može biti učinjen pomoću geografskih odrednica: mesto njegovog prebivanja je Čikago, međutim prošlogodišnji album inspirisan je Pagovim boravkom u Ostinu, budući da ovaj čovek sebe vidi kao nastavljača teksaske muzičke tradicije.


A sad idemo na selo, dabome amerikansko, i to na farme u ruralnom delu Pensilvanije, odakle potiču mlađahni članovi grupe The Stray Birds, koji su prošle godine snimili debi album. Sa te ploče, slušaoca zapljuskuje naglašeno tradicionalistički zvuk koji se može odrediti terminima: folk, blugras, kantri, apalačijanska muzika, a obilato se čuju violina, bendžo i troglasno pevanje. The Stray Birds su dva momka i jedna devojka, muzički obrazovani, a tradicionalnim američkim idiomima zadojeni odmalena. Legenda kaže da je mlada dama iz ovog benda, još kao klinka u predškolskom, na onoj aktivnosti zvanoj „show and tell“ koja se praktikuje u prekomorskom obrazovnom sistemu, uz pomoć neke male gitare odsvirala i otpevala pesmu Our Town velike kantri heroine Ajris Dement. Taj detalj, ako je istinit (a nemam načina da proverim, pa biram da poverujem), prilično je uzdiže u mojim očima. Mada članovi ove grupe insistiraju na ruralnom i tradicionalnom zvuku, oni svoju muziku obogaćuju određenim juvenilnim kvalitetima pokazujući da ovi stari američki muzički žanrovi mogu biti sasvim podesno sredstvo izražavanja mladih ljudi danas i da sve to može da zvuči vrlo živo, moderno i privlačno današnjem uhu.


Slično stoje stvari i sa nešvilskom grupacijom zvanom Old Crow Medicine Show (i tu se pravi kopča sa starim vremenima, sve do doba Američkog građanskog rata), samo što su oni daleko poznatiji, pa me sad mrzi da pišem o njima. Uglavnom, ploča Carry Me Back jeste jedan od najboljih albuma 2012. godine.


Najzad, idemo u jedan segment kantri scene čiji predstavnici nisu okupljeni oko centara kakvi su Nešvil, Labok ili Bejkersfild, već je njihova prestonica Tamvort. Ovaj grad je u Novom Južnom Velsu, i ovde je dabome reč o bogatoj i razvijenoj australijskoj kantri sceni, s kojom ja nisam ni približno dobro upoznat. A u zemlji Down Under bogami znaju znanje. Značajni predstavnici tamošnje scene jesu članovi porodice Čejmbers – a ovog puta reč je o mlađem izdanku, Kejsi, kao i o prizetku u ovoj porodici koja neguje kantri tradiciju, Šejnu Nikolsonu. Dotični bračni par snimio je i drugi zajednički album nakon ploče Rattlinʼ Bones od pre neku godinu, i bogami ništa lošiji. Violina, harmonika, bendžo, dvoglasno pevanje – starovremski ugođaj, ali opet drukčiji nego na dva prethodno pomenuta albuma. Zvuk je ovde nešto mračniji, a teme smrti i religije su izraženije. Tako na dnevni red dolazi i praroditeljski greh. „Weʼre on the run with God on our tail“ pevaju na ovoj ploči lično Adam i Eva u interpretaciji Kejsi i Šejna – jedan od najboljih momenata iz prošlogodišnje muzičke produkcije.
I eto, to je to. Sigurno ima još mnogo toga valjanog što sam propustio, ali ja ionako nisam profesionalni kritičar, tako da – od koga je, dobro je.


субота, 12. јануар 2013.

Nivo 23 kao knjiga





Nisam vam ja neki gledalac televizije. Slabo ja to.
Eto, ni Nivo 23 ne gledam. Tokom svih ovih godina, pogledao sam možda dve emisije, i to se čak i ne sećam koje.
Ali kad sam video da se pojavila knjiga (predstavljena na sajmu, a zatim u decembru 2012. promovisana u Beopolisu), odmah sam poželeo da je pročitam.
Biće da mi pre leži pisana nego izgovorena reč, pa su mi tako i ovi intervjui više prijali u obliku koji nije njihovo originalno „agregatno stanje“.
A da su mi prijali – vala jesu.
Čitao sam redom, od početka prvog toma pa do kraja drugog, kao da pred sobom imam beletrističku knjigu. Dabome, kada je reč o ovakvom štivu, to je samo jedan od mogućih načina. Neke drukčije čitalačke strategije možda bi u datom slučaju bile i primerenije.
Uglavnom, obrni-okreni, pred čitaocem su dvadeset tri razgovora koja je Velja Pavlović obavio s raznoraznim ličnostima – brojčano preovlađuju pisci, slede oni vezani za (da upotrebim otrcanu frazu) „daske koje život znače“, a dabome ima i sveta iz drugih sfera: univerziteta, televizije, crkve.
E sad, ono što je mene povuklo da knjigu pročitam „od korice do korice“ (još jedna otrcana fraza) jeste to što bi pri određivanju njenog sadržaja dve glavne natuknice glasile: „Beograd“ i „devedesete godine“. To bi bio zajednički „hronotop“ ovih tekstova, što rekô onaj Rus Bahtin. Naime, gro razgovora vođen je onih najogavnijih godina: 1992, 1993. i 1994, a u to vreme ja sam još sedeo u školskoj klupi (i to osnovnoškolskoj) i sticao prve koliko-toliko zrelije predstave o onome što se oko mene dešava.
Beše ovo dakle za mene svojevrstan povratak u „godine učenja Vilhelma Majstera“, koje se usto baš zalomiše da budu takve kakve su bile. Dotični period ova knjiga uspešno osvetljava, a što je najvažnije, to čini iz međusobno poprilično različitih uglova, upravo zahvaljujući polifoniji (opet Bahtin, koji mi je đavo danas) koja na njenim stranicama vlada. Dakle, mnogo glasova, svaki priča svoje, pa vi vidite šta iz toga može da se izvuče, kakva slika može da se sklopi i šta je od toga posle svih ovih godina i dalje upotrebljivo. Eto, ja sam svašta zanimljivo uspeo da iščeprkam i u razgovorima s ljudima koji mi inače uopšte nisu interesantni (a i ovde ima takvih, naravno).
S druge strane, svedočanstvo Radovana Vučkovića o životu u Sarajevu pod opsadom i analiza mena kroz koje je srpsko društvo tokom vremena prolazilo, ali stavljena u jedan opštiji istorijski kontekst (razgovor s Milanom St. Protićem) – predstavljaju verovatno najbolja mesta ove knjige.
Ipak, meni kao čitaocu, dva su sagovornika Velje Pavlovića bila daleko najinteresantnija: Dragoslav Mihailović i Nikola Milošević.
Mihailović naravno govori o svojim iskustvima s Golim otokom i Udbom, a tu je i jedan sjajan momenat kad dolazi u neku vrstu sukoba s voditeljem emisije. E sad, i ja spadam u one koji smatraju da je knjiga Kad su cvetale tikve najbolji srpski roman i nemam pojma koliko sam je puta čitao. Možda je čak i nisam toliko puta čitao od početka do kraja, ali malo-malo pa je otvorim, pročitam pola strane, stranu, dve ili tri, pa je sklopim i vratim na policu. Pošto se to ponavlja godinama i godinama, a štivo je ionako kratko, dobre delove već znam i napamet. Elem, svi oni koji znaju šta se u Surdulici desilo između Ljube Vrapčeta i Stoleta Apaša mogu iz ovog razgovora saznati i ponešto o boravku samog Dragoslava Mihailovića u sanatorijumu za tuberkulozu u tom mestu i o njegovom susretu s jednim dušanovačkim mladićem koji se tamo odigrao.
A Nikola Milošević – kako taj čovek govori, ja sam potpuno oduševljen. To je jedan divan, odnegovan srpski jezik kakav se retko može čuti. Uglavnom, pred kamerama, u emisiji, on izgovara pravi-pravcati esej, onako „antropološki“. Tema je Miloš Crnjanski (i prosto mi je žao što su samo o njemu razgovarali, a ne o samom gostu i nekim njegovim nazorima) i Nikola Milošević na malom prostoru uspeva da raščlani karakter ovog pisca do elementarnih psiholoških činilaca. To radi na svoj dobro poznat način na koji je analizirao mnoge znamenite ličnosti proglašavajući njihove duševne sklopove za „autoritarne“ i „arogantno osvetoljubive“ – samo što se na pisca Seoba ove omiljene kategorije profesora Miloševića ne mogu primeniti već u igru ulaze neke druge, poput „rđavo prilagođen“. Zaista, samo te dve reči mogu mnogo da vam kažu o jednom čeljadetu.
Uglavnom, posle čitanja Nivoa 23, moja reakcija je: „hoću još ovoga“. Evo, u spisku na kraju knjige vidim da su u ovom periodu gosti emisije bili još dva moja omiljena pisca: Svetlana Velmar Janković i Slobodan Selenić. Baš bi me zanimalo da čujem šta su oni imali da kažu Velji Pavloviću.

петак, 11. јануар 2013.

The Replacements, ponovo





O novoj muzici iz prethodne godine već sam prozborio koju, a nedavno mi šaka dopade i jedno zanimljivo reizdanje koje na sebi kao godinu objavljivanja nosi minulu 2012.
Dakle – The Replacements, prvih pet albuma. Skroz svedeno: bez knjižice, bez ikakvih bonusa, dodataka i koječega, samo tih pet diskića naguranih u jedan kartonski omot.
Uostalom, ova edicija se i zove Original album series i u okviru nje već je objavljeno po pet albuma najrazličitijih izvođača, od Vorena Zivona do grupe The Jesus & Mary Chain. Sve je to, koliko shvatam, i relativno jeftino, mada, pošto sam ja ovo dobio za bambadava, nisam siguran oko cene.
E sad, ko je malo listao stranice ovog nazovibloga zna da od svih perioda u istoriji muzike ja najviše volim osamdesete. Tu se nekako osećam kao kod kuće. Bendove Violent Femmes, Green On Red, Jason and The Scorchers i The Replacements i dan-danas smatram najboljim grupama za koje znam i nekom vrstom svoje polazne tačke u slušanju muzike.
To se ne odnosi toliko na početak karijere grupe The Replacements i njihovu pank fazu, ali već s pločom Let It Be stvari su stajale drukčije.
A onda je došla 1985. godina, u kojoj su ova četiri momka iz Mineapolisa – po imenima Pol Vesterberg, Kris Mars, Bob Stinson i Tomi Stinson, sugrađani Prinsa i grupe Hüsker Dü – pokazali gradu i svetu (da ne kažem: urbi et orbi) ko su i šta su.
To su, dabome, učinili snimivši ono čudo od ploče zvano Tim. Od prvog Vesterbergovog pokliča: „Hold my life until Iʼm ready to use it / Hold my life because I just might lose it“, pa sve do završnog bilansa: „Opportunity knocks once then the door slams shut / All I know is Iʼm sick of everything that my money can buy / The fool who wastes his life, God rest his guts“ Tim je jedan potpuno savršen album. A ova poslednja pesma, koja se inače zove Here Comes a Regular predstavlja, bogami, jednog od najozbiljnijih takmaca za titulu najbolje pesme koju sam čuo u životu.
Na srpskom jeziku o grupi The Replacements može se pročitati odličan tekst u knjizi Električna zastava, koja pred sam kraj 2012. godine dožive, mašala, i drugo izdanje. Tamo će dobronamerni čitalac saznati ponešto o „dominirajućem ja“ u ličnosti Pola Vesterberga ili o tome kako je u njegovoj muzici paradigma Aleksa Čiltona smenila paradigmu grupe Sex Pistols. A tekst je inače originalno objavljen u prvom broju časopisa X Zabava (sa Banetom iz Sanšajna na naslovnoj), koji je u oktobru 1996. nasledio Vreme zabave.
Sve u svemu, zahvaljujući ovoj kartonskoj kutijici, pred auditorijumom su se ponovo našli: Sorry Ma Forgot to Take Out the Trash, Hootenanny, Let It Be, Tim i Pleased to Meet Me, a ova poslednja dva, po mom skromnom sudu, treba ubrojati među najbolje albume osamdesetih godina.