понедељак, 27. фебруар 2012.

सलाम बॉम्बे! Salam, Bombaj! (1988)





*** (3)

Ovo je još jedan film o dečurliji koja se zlopate. I kao i u Pišoteu, poprište zbivanja je jedan monstruozno veliki grad.


Na odjavnoj špici piše da je film posvećen deci sa ulica Bombaja. On upravo tako i izgleda i u tome je njegova najveća mana. Hoću da kažem – angažovanost ovog filma i težnja autora da ukažu na jedan socijani problem nadvladale su nad umetničkom obradom teme. Salam, Bombaj! je inače pitak film i njegova nepuna dva sata začas prođu. Ovde nema pištolja i pucnjave kao u Pišoteu, ali ima drugih oblika socijalne patologije – desetogodišnje dece koja rade po pretrpanim ćumezima, bordela u kojima se maloletnice podvode i narkomana koji skapavaju na ulicama kao u onoj pesmi Snowblind Friend.


Dakle, sve je to lepo videti, ali se Mira Nair i ekipa nisu bogzna koliko odlepili od doslovnog beleženja stanja na bombajskim ulicama, pa film izgleda poput sociološke studije čija je oblast interesovanja prilično uska. Trebalo je malo bolje da gledaju kako je Hektor Babenko prikazao ulice Sao Paula i Rio de Žaneira. Ili, pošto se deo filma dešava u popravnoj ustanovi za maloletnike, kakav su sjajan posao uradili Gordan Mihić i ekipa u Sivom domu


Uzgred, kad je reč o filmovima o detinjstvu po tim levim zemljama, obaveznu lektiru predstavljaju i dva iranska naslova: Deca neba (بچه‌های آسمان – Bacheha-ye aseman) i Gde je kuća mog druga? (خانه دوست کجاست؟ - Khane-ye doust kodjast?). Prvi govori o životu u prilično ekstremnom siromaštvu, na rubu opet jednog ogromnog grada – Teherana, i to čini u naglašenom melodramskom ključu. (Pritom ne mislim da ima ljubavni zaplet, već da cilja gledaočevu sentimentalnost, i to ne na tako loš način.) Ovaj drugi film dešava se daleko od urbane sredine, u nekoj sačuvaj bože iranskoj zabiti, i veoma je cenjen, mada ja baš ne shvatam zašto. Meni je bio užasno dosadan i nisam video neku poentu, iako inače volim filmove Abasa Kjarostamija. Ova dva filma nisam gledao u skorije vreme, ali svakako ću ih reprizirati, jer se o tematici zvanoj deca na filmu nikako ne može govoriti ako se i oni ne uzmu u obzir.

субота, 18. фебруар 2012.

PIXOTE (1981)



**** (4)

„Al tada bih ja opet nešto učinila razbila bih šoljicu ili nešto ja sam strašno nespretna to kaže moja mama pa bi mog malog Batu nekud vodila a moj tata ili moja mama bi me udarali. I udarali bi me sve dok se ne upiškim. Onda bi se oko naših vrata opet svi skupili i vikali dosta dosta zvaćemo miliciju i moja mama i moj tata bi me pustili. Ali onda su se moja mama i moj tata opet setili pa je posle moja mama mog malog Batu nekud vodila a moj tata me kaišem vezivao za krevet a šalčetom mi ovako stegnuo usta i jednim štapom me udarao udarao udarao i ja više nisam mogla ni da bežim ni da vičem ni da plačem. I više me niko nije branio.“

Tako je to bilo u Beogradu, u nekom slamu pored hotela Srbija, a sasvim drukčije je u gradovima u kojima se ovaj film dešava – Sao Paulu i Rio de Žaneiru. Tamo klinci nose pištolje. Ali suština je ista – jedno užasno, mučeničko detinjstvo.
Od dece na filmu, ko se najviše mučio? Možda oni brat i sestra iz Groblja svitaca (火垂るの墓 - Hotaru no Haka) koji su živeli u onom napuštenom bunkeru. Možda ona mala iz Zabranjenih igara (Jeux interdits) koja je vukla mrtvo kučence na uzici. Sa Pišoteom, međutim, stvari stoje donekle drukčije. Naime, on nije samo žrtva surovih okolnosti u kojima odrasta, već postaje i njihov akter. On nasilje ne samo da trpi, već ga i čini.

Zato se ovaj brazilski film o jednom siromašnom i napuštenom dečaku razlikuje od evropskih ili japanskih filmova sa sličnom tematikom koje ja znam. Naime, u njemu ima mnogo više žanrovskih elemenata. Akcija, pištolji, tuča, jurnjava ovde su mnogo prisutniji nego u gore pomenutim primerima. Hektor Babenko služi se matricom gangsterskog filma i pripoveda o jednoj maloletničkoj bandi (naslovni junak Pišote je najmlađi, ima desetak godina, ostali članovi su nešto stariji) koja se vremenom osipa dok knjiga ne spadne na dva slova. Zato nisam baš uspeo da odredim koliko je ovaj film napaljen, a koliko je zaista odraz realnosti. To jest, koliko je njegova priča, što bi rekao moj profesor Leon Kojen – plauzibilna. Film inače počinje dokumentaristički – narator stoji ispred neke favele i priča koliko dece u Brazilu živi ispod granice siromaštva. Meni je, logično, mnogo bliži gornji scenario iz beogradskih baraka pored hotela Srbija, pa mi je ovaj brazilski delovao egzotično kao da se na Marsu dešava. No, moja ograničena perspektiva nije me sprečila da uživam u ovom filmu.


Mnogo toga lepog ima da se vidi. Scena sa ženom na WC šolji pored pobačenog fetusa. Dve scene ubistva, od toga naročito ona prva (nožem): jedno od najlepših ubistava na filmu. Po socijalnom kontekstu, ali i po kinematografskoj lepoti deriviranoj iz nečeg ružnog i gnusnog staje uz rame sceni ubistva iz jednog od mojih najdražih filmova – Manila: U kandžama svetlosti (Maynila: Sa mga Kuko ng Liwanag). Tamo je junak nešto stariji, ali oba filma govore o bujanju socijalne patologije na dnu prenaseljenog velegradskog inferna.
I naravno, završna scena. Ne umem da opišem kakav jad, tuga, čemer i gorčina izbijaju iz nje. Mislim, umem, ali bih onda morao da otkrijem sadržaj. U pitanju su dva groteskna prizora, u kojima se spaja ono što ne bi trebalo i ne bi smelo da bude zajedno. Ali ta groteska u datom kontekstu ne deluje izveštačeno i prenaglašeno, već sasvim realno i očekivano.


Hektor Babenko, mada se u znatnoj meri služi žanrovskim obrascima, uspeva da prodre i do one najobičnije, najordinarnije ljudske bede. Do toga da ti već kad se rodiš predstavljaš i samome sebi i okolini problem: moraš nešto da jedeš, moraš nešto da obučeš i moraš negde da stanuješ. A kad živiš u sredini od deset miliona takvih istih jedinki kao što si ti, onda sve postaje još grđe.


Ovom filmu, dakle, pretila je s jedne strane opasnost da se iscrpi u sleđenju jedne žanrovske matrice, a sa druge da se zadovolji pukim dokumentarističkim i verističkim beleženjem. Babenko zaista u znatnoj meri eksploatiše ove dve paradigme, ali ih i prevazilazi i nadrasta (ne uvek, ali najvećim delom). Upravo zbog toga, on uspeva da ponudi nekoliko zaista upečatljivih slika ogoljenog ljudskog stanja, koje se nezavisno od mimetičke verodostojnosti osećaju kao istinite. I zato će se Pišote na mojoj listi filmova o tome koliko detinjstvo može da bude odvratno kotirati prilično visoko.

недеља, 5. фебруар 2012.

SATAN IS REAL



„Prošle noći sanjao sam, kao u starom, blatnjavom bluzu, kako sedim na tremu seoske kuće sa lepom ženom i pevam pesme braće Luvin. Poput Emilu Haris i Grema Parsonsa. Doživeo sam neopisivu sreću. Slično knezu Miškinu, pre ili posle napada padavice.“ Tako piše u jednoj knjizi. I te četiri rečenice sasvim dobro objašnjavaju šta je to kantri muzika. Biće da zaista ima nešto što spaja braću Luvin (ili Grema Parsonsa) sa epileptičnim knezom Lavom Nikolajevičem. Ima u kantri muzici nečeg idiotskog, što je mene oduvek privlačilo.
Sa kantrijem sam se prvi put susreo pre bogami dosta godina, na raspustu između trećeg i četvrtog razreda srednje škole. I odmah sam shvatio da je to muzika za mene. Mislim, volim ja tu i tamo još ponešto (recimo, po meni je album Evol grupe Sonic Youth apsolutno remek-delo), ama kad slušam kantri, kantri-rok, alt. kantri, amerikanu, kaupank ili ma šta slično, ja sam na svom terenu. Jezik kojim mi se ta muzika obraća u meni izaziva predstave slične onima iz gornjeg citata, to jest obraća se onom fundamentalnom sloju moje ličnosti u kojem su one pohranjene. Dobro, žena tu i nije neophodna, bitnija mi je seoska kuća. Mogli bi tu da budu i neka mačka i pas. Mogla bi i ona idiotkinja Mari, koju su deca gađala blatom, za koju je idiot Miškin rekao da je voli ne ljubavlju, nego sažaljenjem. I naravno, pesme braće Luvin. One govore jednim rudimentarnim jezikom, koji je knez Lav Nikolajevič dobro razumevao u trenucima pred napad – „Osećanje života, samosvesti, skoro bi se udesetostručilo u tim trenucima, koji bi trajali koliko munja. Um, srce bi mu se obasjavali neobičnom svetlošću.“ Takav jezik i meni, kao jednom prvorazrednom idiotu, odlično pasuje.
Elem, sticajem okolnosti došao sam do vrlo zanimljivog recentnog (kako vole da kažu kritičari) izdanja, koje sadrži jedan od ključnih i temeljnih albuma kantri muzike, ploču Satan Is Real, kao i desetak drugih pesama braće Luvin po izboru savremenih muzičara, među kojima najveću specifičnu težinu za mene imaju Lusinda Vilijams i Kris Kristoferson. Mada nisu za bacanje ni Emilu Haris i Doli Parton.
Satana je stvaran, vidite ga i čujete na ovom svetu svaki dan, poručivala su braća te 1959. godine, a i sada, na ovom reizdanju ponovo – ionako se tu ništa nije promenilo. Još vele: jeste, ljudi su napravili moćne puške i kola što jurcaju, alʼ ništa im to ne vredi, jer postoji viša sila. Pa kažu: drugi uživaju u onome što ja prezirem, jer ja volim hrišćanski život. Tako vam je to – drugi uživaju u onome što ja prezirem i obrnuto. Tu je, dabome, i onaj pijanica što se na kolenima moli Bogu da bude milostiv prema njemu. Sve je tu: i satana i Isus što se krštava u Jordanu i anđeli i raj i pakao i čitav dijapazon ljudskih slabosti, poroka, grehova i nadanja. Sa sve onim čuvenim treš omotom. Ustalom, znate već – sve su to ionako po sto puta ponovili i Džoni Keš i The Byrds i Grem Parsons i Badi Miler i bog te pita ko sve ne. Dakle, vrhunsko spiritualno iskustvo, upakovano u poletni kantri-gospel, koji možete da pevušite dok ste u cik zore zaglavljeni u osamdeset trojci, ili dok odtrpavate auto ispod nanosa snega i grebalicom razbijate led na vetrobranskom staklu, a čeka vas osam sati radnog vremena. Ili ko zna kakav vas već đavo čeka u toku dana – to se ionako nikad ne zna.
Tu je i drugi disk u ovom setu – Lusinda je izabrala verovatno onu najprepoznatljiviju pesmu – When I Stop Dreaming, a Kris onu drugu najprepoznatljiviju – Knoxville Girl (koja je u stvari tradicional, ali se dabome vezuje za braću Luvin). Pretpostavljam da će našim slušaocima više značiti prisustvo Beka i Divendre Banharta u ovom izboru. Ja tu dvojicu nikad nisam bogzna koliko mirisao. Ali eto, neka naši slušaoci ne smeću s uma značaj braće Luvin i klasičnog kantrija za stvaralaštvo ovih autora. Što se mene tiče, kad bi mene neko pitao, ja bih bio sklon da se složim s Doli Parton, pa bi moj izbor bio Cash On the Barrel Head.
E, pošto sam došao do ovog novog, luksuznog izdanja, koje prevazilazi moje skromne finansijske mogućnosti, rešio sam da to podelim – dole imate buket i omote, pa uživajte.