среда, 25. јануар 2012.

Blatnjava reka (泥の河 – Doro no kawa) 1981.




***(*)
3+

Kaže neki korisnik sajta SMz da je ovo jedan od pola tuceta najboljih filmova o detinjstvu. Ostali su, po njemu: 400 udaraca (Les Quatre Cents Coups), Zabranjene igre (Jeux interdits), Duh košnice (El espiritu de la colmena), Pišote (Pixote, a lei do mais fraco), i neki Runner i The Crow.


Što se tiče Udaraca i Igara, njihovo prisustvo na listi je, pretpostavljam, neosporno. Da li ima neko nešto protiv?
A ova Košnica po meni i nije bogzna šta. Koju godinu kasnije, nešto vrlo slično, ali milion puta bolje uradio je Karlos Saura filmom Zmija u nedrima (Cría cuervos). Sličnosti idu dotle da u oba filma čak igra ista devojčica, Ana Torent. I u jednom i u drugom filmu tu je ta sumorna atmosfera puna nagovoštaja, ali je kod Erisea, koliko pamtim, sve rasplinuto, razvučeno i poprilično dosadno. A i alegorijska komponenta je preočigledna. Ali zato ga je Saura ubo baš kako treba. Mogao bi neko da napravi uporednu analizu, pa da pokaže koje to komponente čine da između ova dva filma, koja se bave manje-više istom temom i obrađuju je manje-više istim sredstvima, postoji tolika razlika u kvalitetu.
Što se tiče četvrtog filma na spisku, to nisam gledao, ali svakako mi deluje vrlo zanimljivo. Stavljam ga na listu za gledanje, tim pre što s brazilskim filmom inače ne stojim baš dobro, pa tu rupu treba koliko-toliko popuniti. Inače, Babenkov Karandiru (Carandiru) pamtim kao vrlo dobar film, mada davno beše to kad sam ga gledao.
Ova poslednja dva filma – nemam pojma šta su. Ako neko zna, neka mi javi, bio bih blagodaran.


A što se mene tiče, apsolutni favoriti u kategoriji Najbolji film o detinjstvu jesu Bergmanov Fani i Aleksandar (Fanny och Alexander) i Saurina Zmija u nedrima. Njima bi mogli da se pridruže i Košmari (Zmory) Poljaka Vojćeha Marčevskog – mada je u tom filmu glavni junak samo u prvoj polovini dečak, dok je u drugoj polovini već mladić, ali to ne smeta da se film uvrsti u pomenutu kategoriju. (To jest, u ovaj svojevrsni podžanr određen temom. Tema nekada može da uslovljava i izvesne strukturne i značenjske činioce dela, pa se utoliko može govoriti o tematskoj specifikaciji žanra. Bilo bi zanimljivo razmotriti gore pomenute filmove, pa videti da li to za njih važi.)


Što se tiče Blatnjave reke Japanca Koheija Ogurija – nije to loše, naprotiv, ama ne bih ja to svrstao među najbolje u ovoj kategoriji.
„Danas u ovoj zemlji“, kaže otac glavnog junaka, „ima mnogo ljudi koji bi želeli da su poginuli u ratu“. Film je smešten u Japan iz sredine pedesetih, u kojem preovlađuje jedno osećanje – beznađe. U takvom miljeu odrastaju njegovi junaci – dva dečaka od 8–9 godina i jedna nešto starija devojčica, čije se porodice nalaze na različitim stupnjevima siromaštva. Straćare u Osaki, smeštene na obalu reke, kao sredina u kojoj se čitava radnja odvija, reprezentuju opštu duhovnu klimu te nacije i tog vremena, nad koje se i dalje nadvija senka pre deset godina završenog rata.


Dakle, kao i u najboljim egzemplarima ovog podžanra, i ovde okruženje (najneposrednije porodično, ali na suštinskom nivou društveno i istorijsko) ima ključnu ulogu. I ovaj film govori o deci prinuđenoj da odrastaju u jednoj dehumanizovanoj sredini i o tome kako se ono bazično ljudsko što deca u sebi nose modifikuje i deformiše pod uticajem miljea koji je svemu ljudskom suprotan. I ovde ima nečega nalik na „zabranjene igre“ i to je jedna od boljih scena, ama u filmu inače preovlađuje jedan tih, usporen ton. Kohei Oguri odmereno gradi sasvim solidnu atmosferu, samo po mom mišljenju i previše ga je razvukao, tako da nije baš uspeo da me uvuče u predočeni svet. A i sa ovom decom, njihovim ponašanjem i njihovom osećajnošću nisam mogao bogzna koliko da se identifikujem, možda i zbog velikih kulturnih razlika između naše sredine i Japana. U svakom slučaju, mnogo sam bolje razumevao recimo one tri male Špankinje iz Zmije u nedrima, izolovane u kući punoj mraka, smrti i straha, ili onu malu Francuskinju sa mrtvim psetancetom na uzici iz Zabranjenih igara.

Moguće je, međutim, da je meni tu ponešto i promaklo. Film nije baš lak za praćenje i to sporo, razvučeno pripovedanje možda nosi u sebi suptilnije utisnute nijanse značenja. Ja sam inače čovek koji sporo kapira i kome treba mnogo vremena da shvati neke proste stvari, tako da će moj sud možda biti drukčiji i kompletniji posle drugog gledanja – a njega će sigurno biti, jer to ovaj film zaslužuje.

понедељак, 16. јануар 2012.

Pričesnici (Nattvardsgästerna) 1963.



***(*)
4 –

Ko prati ovaj krš od bloga, provalio je da ja malo-malo pa piskaram o filmovima u kojima figuriraju sveštenici, ako ne kao glavni likovi, onda bar kler kao jedna od preovlađujućih tema. Bio je Bunjuel, pa neki Poljaci, pa šta ti ja znam (čudo se Bresona još nisam doʼvatio). A kad je ovaj, ʼajde da kažem podžanr u pitanju, onda ne možʼ da prođe bez sina luteranskog pastora Erika Bergmana.


Elem.
„Užasi potresaju svet naših prostih, svakodnevnih života. Preplavljuju nas, a Bog je tako daleko. Osećam se potpuno bespomoćno, ne znam šta da kažem.“
Tako je nekako Gunar Bjernstrand, u ulozi prolupalog, antipatičnog luteranskog pastora, rekao ukočenom, dehumanizovanom, suicidalnom Maksu fon Sidovu u hladnom, ogoljenom, negostoljubivom ambijentu nekakve crkve u švedskoj palanci.
I to je bio trenutak kad sam ukapirao da je ovo film za mene.


Volim filmove o prolupalim, antipatičnim ljudima. I kad kažem antipatični, ne mislim na neke antiheroje i gubitnike koji prkoseći etabliranim vrednostima stiču izvesnu auru privlačnosti. Mislim na odbojne, slabe, kukavičke likove u kojima nema baš ničeg privlačnog.
Ingrid Tulin u jednom trenutku kaže našem junaku: „Tomase, ti stariš. Nezadovoljan si životom, a najviše samim sobom.“
On sam za sebe veli da je neznalica, razmaženi i zaplašeni bednik i nikakav sveštenik.
I stvarno, to je neki tip već zašao u godine, koji do podne mrzi sebe a od podne ceo svet, načisto se pogubio i nema pojma ni šta će sa sobom ni sa svojim pozivom sveštenika.
Druga stvar koja mi se sviđa jeste izuzetna neatraktivnost ovog filma. Sve se dešava u svedenim, praznjikavim ambijentima. Spoljašnjih zbivanja nema mnogo, a u prvi plan dolaze dijalozi i monolozi junaka. Ingrid Tulin u neprekinutom kadru drvi u kameru jedno pola sata o nekom osipu koji joj je zahvatio lice, pa se proširio po celom telu. Maks fon Sidov zuri u jednu tačku i jedva da nešto proglavi. A Gunar Bjernstrand drži prave tirade.


Ali kakve tirade, ljudi. Onaj delić što sam gore naveo samo je početak. Postaje sve bolje. Šta priča čovek, to je stvarno za pamćenje.
Obratiti pažnju: (1) priča o tome kako je stvorio predstavu očinskog Boga, koji voli čovečanstvo, ali najviše njega, a koji se, suočen s realnošću, pretvara u nešto ružno i odbojno, u Boga-pauka, čudovište; (2) njegovo razmišljanje o tome kako bi život postao razumljiv kad ne bi bilo Boga i (3) rasprava o najvećoj Isusovoj muci, koja se sastojala u tome što su ga prilikom hapšenja svi učenici napustili, a ionako nisu razumevali ono što im je govorio.


Ali apsolutni vrhunac je kad on saspe Ingrid Tulin u lice sve što misli o njoj. To stvarno moram da zapišem da ne zaboravim.
„Dosta mi je tvoje nežne pažnje. Tvog uzrujavanja oko sitnica. Tvojih dobrih saveta. Preko glave mi je tvoje kratkovidosti, tvojih nespretnih ruku. Tvoje zabrinutosti. Tvoje bojažljivosti u krevetu. Prisiljavaš me da se bavim tvojim fizičkim stanjem. Tvojim lošim varenjem, tvojim osipom. Tvojom menstruacijom, tvojim promrzlim obrazima. Jednom zasvagda moram da pobegnem s tog đubrišta. Muka mi je od svega toga, od svega što ima veze s tobom.“
E, nek joj je rekao, vala. Ne što je ona to zaslužila. Nego zato što je ovo jedan od boljih i pamćenja vrednijih filmskih momenata za koje znam.


Ono što mi se bogzna koliko ne sviđa jeste priča o njegovoj pokojnoj ženi i o tome kako je on pored nje funkcionisao, a posle njene smrti se pogubio. Ne volim kad se motivacija za ponašanje lika pokušava postići tim banalnim sredstvima. To mi je malo sapunasto. Pa i taj njegov odnos sa Ingrid Tulin. Kao, ona ga sve vreme obasipa pažnjom, a on je glat odbija, pa sad ona ispada nekakva mučenica. Malo mi je otužan taj njen lik.
Ali on mi je sjajan. Jedan slabi, izgubljeni, nesimpatični čovek lošeg karaktera, stvoren tako da ni kod jednog gledaoca ne izazove simpatije. Nisam često na filmu viđao takve likove.

петак, 6. јануар 2012.

Kočija za Beč (Kočár do Vídně) 1966.



****(*)
4+

Izvadih jedan film sa dna kace, a on – remek-delo. Eto, nekad se desi da tako nenadano, jureći kô muva bez glave, naletim na pravi opskurni biser. Tada se osećam kao da otkrivam nepoznato, zaboravljeno blago. Ili kao da mi je neko dao moć da prevrednujem kanon filmske umetnosti onako kako ja mislim da treba – da lepo neka precenjena dela svrgnem, a druga, potpuno skrajnuta, ustoličim.


Ovde je reč o filmu Čeha Karela Kahine. Njegovo Uho (Ucho), po kojem je i najpoznatiji, po meni je odličan film – tema, prisluškivanje, kao jedno od lica totalitarne države, i strah koji uz to ide, obrađena je sa dosta grotesknih elemenata i na jedan burleskno-eruptivan način. To bih mogao da repriziram u skorije vreme. Na osnovu prethodnog gledanja, dao bih mu negde oko četvorke, a sad bih video da li bi se to promenilo.


A ova Kočija za Beč je počela prilično bezveze. Posle deset-petnaest minuta rekoh: da gasim, more, ja ovo, nema vajde. Ali ne ugasih, rekoh – traje svega sat i frtalj, nije problem da se odgleda. A onda, kako je film postajao sve bolji i kako su obrti u zapletu počeli da se ređaju, ja sve više počeh da brinem. Rekoh – saʼ će garantovano da se desi neka budalaština koja će sve da pokvari. Ne možʼ da ostane ovako dobro do kraja. Znate ono kad se u filmu radnja odvija super, dinamično, postaje sve bolje, sve napetije, sve nestrpljivije očekujete šta će se dalje desiti. A onda pred kraj, kad se konačno dođe do onog glavnog, krenu neke gluposti i sve ono prethodno se sruši kao kula od karata. E, ali ovde se to ne desi. Sudbina junaka se u poslednjoj trećini filma jedno tri-četiri puta preokrene, ali nikad tako da bi to ugrozilo način na koji su njihovi karakteri, odnosi i okolnosti u kojima se nalaze građeni, ili izneverilo glavnu ideju filma (već naprotiv, tako da je stalno sve više unapređuje). Jedino mi onaj sam samcit kraj, bukvalno poslednji prizor, malo nije legao. Ali ono resto je savršeno.


Elem, po miljeu (Drugi svetski rat), po svedenosti (ograničen broj likova i ogoljen ambijent – priroda u kojoj nema bogzna čega), po tematici (bežanje, skrivanje), a i po trajanju (svega nešto više od sat vremena) ovo podseća na onaj mnogo izvikaniji češki film Dijamanti noći (Démanty noci), koji se obično kuje u zvezde. Što se mene tiče, to je jedan od najnemogućnijih filmova koje sam ikad gledao. Jedva sam živ izdržao tih 60 i kusur minuta. Toliko mi je muke zadao da stvarno ne nameravam da ga repriziram u dogledno vreme. To je neka avangardna burgija bez bogzna kako čvrstog zapleta, u kojoj se prepliće ono što se desilo s onim što se nije desilo a moglo je, pa nit znaš ko pije ni ko plaća. Mani me toga.
Ako se vratimo listi najboljih filmova o Drugom svetskom ratu, evo nečega što bi se svakako našlo na mojoj. U samom vrhu bi verovatno bili Treći deo noći (Trzecia część nocy) Andžeja Žulavskog i Uspenje (Восхождение) Larise Šepitko, a ovo bi bilo tu negde odmah iza i svakako se pred ova dva moja velika favorita ne bi obrukalo.


Dakle, šta imamo ovde? Jednu šumu i jedna kola koja vuku dva konja. Ta kola idu kroz šumu i to gledamo tokom celog filma. E sad, kad kažem šuma, to nije bilo kakva šuma nego najlepša šuma koju sam video na filmu, zahvaljujući tome što je ovo jedan od najlepše uslikanih filmova koje znam. Direktor fotografije: Jozef Ilik – nemam pojma ko je dotični, ali ga je rasturio (a vidim da je on radio i Uho). To kako se svetlost i magla probijaju između stabala, pa kako se vidi tekstura kore drveća i zemlje, pa svetlost i tama na licu glavne junakinje (inače prilično mračan lik) u nekim odsudnim trenucima. Vrhunski ugođaj.


Pošto film dobrim delom počiva na obrtima u zapletu, hteo bih da izbegnem spojlere (mislim, one šipke na zadnjem delu automobila), pa da probam ovako. Kolima upravlja zarobljena Čehinja (25-godišnja Iva Janžurova), a pozadi su oni koji su je zarobili – dva neprijateljska vojnika, Austrijanca. Jedan je mladić, a onaj drugi, stariji, teško je ranjen, ali svestan. U kolima su još – jedna puška, jedan bajonet, jedan pištolj i jedan veliki nož. Sve to pripada vojnicima. A skriveno s donje strane kola nalazi se nešto što pripada ženi – sekira.

Inače, lik žene i mlađeg vojnika potpuno su suprotni stereotipima koji bi se u takvoj situaciji očekivali. Odnosi između njih stalno vibriraju, menjaju se i vidi se koliko je, zahvaljujući bogatstvu tih likova, situacija beskrajno složenija i iznijansiranija nego što bi inače bila. Pa i kad se između njih desi ono što gledalac očekuje, to opet nije banalno motivisano i nije konačno stanje, već samo omogućava novi preokret. Tih temeljnih preokreta, rekoh, ima nekoliko, a svaki od njih uzdiže film na novi nivo uzbudljivosti i na novi nivo bogatstva značenja, sve dok se na kraju ne pokaže i šta je rat i šta je mir i kakvi zakoni i u jednom i u drugom važe i šta je tu važno, a šta se ne ferma ni za suvu šljivu. A sad moram nešto i da otkrijem – odnosi između njih dvoje kreću se od jednog do drugog ekstrema, pa tako u jednom trenutku dođe i do tuče. I tu žena tipa baš dobro propusti kroz šake i obriše njime patos, čime sam ja bio prilično oduševljen. Sve u svemu, Kahinina Kočija za Beč – opskurno remek-delo evropskog filma.