среда, 30. мај 2012.

FELINI, KOMADA DVA




Evo, pogledao sam dva Felinijeva filma koja se ubrajaju među njegova bolja i važnija dela (oba su, recimo, u onom izboru od 1001 filma koji morate videti pre nego što se upokojite), a koja sam do sada nekako uspeo da propustim. I u jednom i u drugom glavnu rolu igra rediteljeva supruga Đulijeta Masina. Reč je o filmovima Kabirijine noći (Le notti di Cabiria) i Đulijeta i duhovi (Giulietta degli spiriti). Da im odmah nakalemim i ocene. Dakle:

Kabirijine noći: ****(*) 4+
Đulijeta i duhovi: ** (2)


Čudna je stvar s Felinijem. Najomiljeniji njegov film kod publike, a to važi i za našu sredinu, jeste Amarkord (Amarcord). Znam neki živistijan ovde po Beogradu koji misle da je to najbolji film koji su ikad gledali. Mislim, volim i ja Amarkord, ali u granicama razumnog.
Kritika ima drukčiji izbor. Kod njih je najomiljeniji Felinijev film 8 ½. On ima tu elitističku reputaciju i malo je više artsy fartsy nego što bi baš morao, ali unatoč tome to jeste jedan odličan film, koji ja takođe prilično volim.
Što se mene tiče, ja, naravno, imam treće mišljenje. Ko je čitao post Ovih trinaest, zna da je po meni kruna Felinijevog stvaralaštva (a i jedna od kruna svetskog filma) – Sladak život (La dolce vita). To je stvarno film i po i pravi kolos među filmovima. Fućka se njemu za uobičajena pravila pričanja priče, fućka mu se za fizionomiju u koju filmovi inače oblikuju svoju građu e da bi od predstavljenih događaja načinili smislene celine. Ta golema, razuđena struktura upravo tom veličinom i razuđenošću uspeva da postigne nešto što se retko viđa – da uhvati pravi balans bitnih i nebitnih događaja od kojih se ljudski život sastoji. A u tom balansu, dabome, zna se šta preovlađuje. Zna Felini da tzv. bitni događaji u ljudskom životu nisu neke isklesane stene sa oštrim ivicama, već da se svaki od njih utapa u moru nebitnih, koji ga razblaže i deformišu. Da posle svakog kratkotrajnog vrhunca dolazi dugački antiklimaks, da posle glamuroznog noćnog provoda sledi jutro kad se vučete kući i boli vas glava. I druga stvar – retko gde sam video tako uspešno predstavljeno ljudsko vreme. Stalno se tu nešto dešava, vreme je više nego ispunjeno događajima, ono juri, leti. Ali sve to dešavanje u stvari je prividno. Svi ti događaji su bedastoća do bedastoće i to vreme je u stvari jedna obična bara ispunjena žabokrečinom u kojoj se ništa ne dešava. Opet, ako ćemo dalje, i to nedešavanje, u kojem nema glavnih, većih događaja oko kojih bi se manje bitni organizovali, takođe je prividno. Ipak se nešto sve vreme dešava – a to je da se glavni junak, vođen nekim principom na koji nema uticaja, lagano, neumitno i nepovratno udaljava od onoga čemu teži.
Iz ovog što sam dosad napisao izlazi da jesam ljubitelj Felinija. Naravno, nisam gledao sve njegove filmove, ali moram reći da on za mene ima i drugo lice. Recimo, njegov Kazanova (Il Casanova di Federico Fellini) jeste film koji ne mogu da smislim. Pokušao sam to da gledam, ali nisam uspeo da izdržim duže od trideset minuta. A i to na jedvite jade. Ta hipertrofirana stilizacija toliko mi je išla na nerve i sve što sam video toliko me je odbijalo da sam prosto morao da ugasim.
Inače, osim Slatkog života, drugi Felinijev film za koji bez mnogo ustezanja mogu reći da je remek-delo jeste Ulica (La strada), takođe sa Đulijetom Masinom. U njemu je još jako prisutna neorealistička paradigma, mada ne u onom čistom obliku kao kod De Sike. Ja takođe veoma volim i neorealističke filmove, iako oni, verujem, mnogim današnjim gledaocima nisu bliski i ne podudaraju se sa njihovim senzibilitetom. Moj je, eto, nešto drukčiji. Volim filmove o sirotinji.


Što se tiče Kabirijinih noći, taj film je nastao posle Ulice, ali pre Slatkog života, i to se baš, baš vidi. U njemu još ima dosta elemenata neorealizma, ali je već prisutna karakteristična razuđena struktura najvećeg Felinijevog filma, naravno ne u onom savršenom obliku kao tamo. Razlika je u tome što, mada je u pitanju ista epizodičnost, ovde ipak postoji jedan ključni događaj ka kojem se tok filma usmerava, dok u Slatkom životu nečeg takvog nema. Doduše, na neki način bi se možda moglo reći i da ima – da je to onaj trenutak kad Marčelo prestaje da se bavi novinarstvom i pisanjem i postaje agent za publicitet, ali taj momenat je namerno toliko gurnut u deseti plan i toliko potisnut drugim zbivanjima da bi bilo krajnje čudno govoriti o njemu kao o glavnom događaju. Dakle, događaju koji je s logičkog stanovišta možda najbitniji ne posvećuje se odgovarajuća pažnja. Naravno, u Kabirijinim noćima govorimo ipak o mnogo konvencionalnijem tretmanu zbivanja.
Već na početku dolazi anticipacija završetka, tako da se odmah uspostavlja čvrst okvir. Ipak, ono što sledi nije toliko tesno povezano. U tom balansu čvrste formalne discipline i rascepkane epizodičnosti leži dobar deo privlačnosti ovog filma. Dakle, kao što lik Kabirije ima nešto od Đelsomine iz Ulice (naivnost kao glavnu crtu), ali od Marčela iz Slatkog života (želju da promeni svoj život, ali i nedostatak ideje kako da to uradi), tako i sam film sadrži postupke karakteristične za oba ova filma. Nakon neorealističkog početka u kojem vidimo Kabirijinu „kućicu slobodu, ve-ce, špajz i tekuću vodu“, sledi nekoliko nepovezanih epizoda sa njenim priključenijima. Teme kojih se Felini tu dotiče jesu život bogate, dokone rimske klase ili crkva i katolička religiozna pomama – dakle, predmeti koje će u sličnom vidu elaborirati i u Slatkom životu. Ipak, meni najbolja epizoda bila je ona sa neobičnim dobročiniteljem koji obilazi rimske beskućnike.
Iz ove epizodične rascepkanosti, u drugoj polovini filma kristališe se glavni tok radnje, koji onda nepogrešivo vodi ka kraju. A kraj je opet prilično neorealistički i veoma podseća na završetak jednog od najvećih filmova te škole – De Sikinog Umberta D. Podudarnost je poprilična – i Kabirija i Umberto beže sa samog ruba smrti, ali samo da bi se našli u jednom od verovatno najozbiljnijih životnih položaja koji se daju zamisliti. I oba se filma, mada ostavljaju junake usred neizvesnosti koja ne obećava ništa dobro, završavaju apsolutno nezaboravnim i zaista perfektno odabranim detaljima. A šta sledi posle toga, to De Sika i Felini ne kažu. Nešto o tome progovorio je recimo Beket predočivši nam ono dvoje staraca u kantama za đubre i zaključak da kad neko od njih plače – to znači da je živ. Ili Šekspirov Kent, koji, pošto je odbačen, išutiran i najuren, na pitanje „Ko si ti?“ odgovara „Čovek“. Samo mu je to ostalo.


Sasvim je drukčiji lik koji Felinijeva supruga igra u Đulijeti i duhovima. U pitanju je dobro situirana žena za koju opasnosti koje su Kabiriji sve vreme pretile i najzad joj dohakale, nemaju nikakvog značaja. I čitav ugođaj je takođe različit. Tamo postoji ona jedna scena u kojoj Kabirija nakratko gostuje u svetu imućnih, lepih, doteranih i materijalno obezbeđenih, a inače sve vreme gledamo jadnike, bedne ljude, ponižene i uvređene, džebrake, gurbetare, nigdenikoviće i tako to društvo. I film je dabome crnobeli. A ovde sve pršti od jarkih boja i kroz film non-stop vitlaju zgodna, namontirana čeljad. Ako se ovo „zgodna“ i ne može reći za Masinu, svakako može za Sandru Milo i ostali ženski deo podele, sve do naše Milene Vukotić. Sad, naravno, oku je prijatnije da gleda nacifrane sojke negoli sirotinju koja balansira na rubu egzistencije, ali u filmu stvari imaju drukčiju specifičnu težinu. Ne gledaju se filmovi zbog naoko prijatnih slika nego valjda zbog nekakve supstance. A to u Đulijeti i duhovima debelo fali. I zato su Kabirijine noći FILM, a ovo je neka mani ga, Mito tvorevina.
Shvatam ja otprilike šta Felini tu pokušava da uradi. On bi da materijalizuje i prikaže podsvest svoje heroine, na sličan način kako je to uradio u svom prethodnom filmu 8 ½. Ali dok mu je to tamo baš dobro pošlo za rukom i zaista je uspeo da opredmeti i osvetli ličnost svog junaka do najtajnovitijih slojeva njegove svesti i najfundamentalnijih njegovih impulsa, ovde o tome nema ni govora. Sve se u stvari zadržava na površini.
Dva sata i frtalj ove tvorevine odgledao sam sa popriličnom pažnjom i lepo je bilo sve to videti, a opet ne pamtim da mi je u skorije vreme posle gledanja nekog filma ostao tako loš ukus u ustima. Osećao sam se baš nekako bezveze. Jeste, ne viđaju se često tako super namontirane snajke sa raskošnim šeširima na glavama i u super rukavicama. Hajde da kažem i to – ja zaista volim da vidim ženu u dobrim rukavicama, više nego gotovo bilo šta drugo, i u najvećem procentu slučajeva rukavice su mi mnogo zanimljivije od same žene koja ih nosi. Ali to je moj problem i ne vidim zašto bi to nekoga zanimalo. Isto tako, ovde sam sve vreme imao utisak da me Felini zavlači i na kvarno mi prodaje svoje u osnovi prilično jeftine erotske fantazije. A meni je do toga stalo taman koliko do lanjskog snega i Alajbegove slame. I zato sumnjam da ću se ovom smuti pa prospi filmu vraćati bez nekog jakog razloga.
                                                           

петак, 18. мај 2012.

Odo’ na auto-put da slušam kako one kamiončine cvile




Ovog puta je na tapetu još jedan friški (ili što neki ljudi vole da kažu – recentni) album koji bi se mogao nametnuti kao favorit za ovu sezonu. Jedan od likova čije ime frekventno figurira na mojoj listi kanonskih albuma ima ovog proleća novu ploču, i to vrlo dobru. Pustiću da prođe još neko vreme pre nego što eventualno upotrebim neki jači izraz i pre nego što formiram neko trajnije mišljenje o ovoj tvorevini. Zasad je to nešto što mi trenutno prija da slušam. A reč je o najnovijoj diskografskoj jedinici „čoveka koji voli pingvine“ – Lajla Loveta.


Da imam čamac, otišao bih na okean, a da imam ponija, jahao bih ga na čamcu. Tim je rečima ova teksaska individua još pre mnogo godina zadobila moju naklonost. A biće da je i njegov izgled tu igrao izvesnu ulogu. Tako sam svojevremeno sa velikim zadovoljstvom na Jutjubu gledao snimke sa jednog koncerta upriličenog u Londonu 2010. godine, na kojem su, osim Loveta, nastupila još dvojica mojih velikih favorita – Džon Hajat i Džo Ilaj. Svako je tu baška izvodio svoje kompozicije, a samo povremeno zamuzicirali bi sva trojica džumle. Lovet je dabogme otpevao pomenutu pesmu koja otvara njegov sjajni album Pontiac, Ilaj mu se nije pačao, ama mu se zato Džon Hajat prišljamčio – i neka je, vala. Kakva je to svirka, i kakav prizor – Lajl Lovet sa onom ukočenom, iskrivljenom facom i namršteni Džon Hajat (koji se ipak osmehne na ono „poljubiš me u dupe, kupio sam čamac, odoʼ na more“) stvarno su ljudski oposlili posô. Nek im je halal!
E sad, to je, što bi rekli seljaci u mom kraju – pesma jedanput. Ona ima jedan od najboljih tekstova za koje znam – jedan od najduhovitijih, ali ne smešnih, već onako rafinirano duhovitih, što je zaista retka pojava, a ovde je reč o rafinmanu dostojnom jednog Vorena Zivona. Nevolja je, međutim, u tome što tekst nije baš razumljiv. Da on tu peva o samome sebi, ali govoreći u stvari o raznoraznim prilično blesavim likovima sa američke televizije, koji su figurirali u njegovom detinjstvu, tol’ko mi je otprilike bilo jasno. Ono za Roja Rodžersa, Trigera i staru Dejl, još sam nekako i s’vatao. Ama ko je Tonto (koji obavlja prljave poslove za bambadava) i šta mu znači ono „kemo sabe“, to dibidus nisam imao pojma dokle neko, da mu bog pomože, iz onijeh panjegah zavika objašnjenje. Mislim, iz onih dole ispod spota. Dakle, ispade da je Tonto neki Indijanac, a ne recimo Meksikanac, kako sam ja mislio, s obzirom na značenje koje ta reč ima na španskom jeziku. A šta bih ja radio if I were Radašin ili if I were Giga Moravac, i da l’ bih se ženio Violetom Kruškom da sam Paja Čutura il’ bih begao od nje, e to je zanimljivo pitanje i možda bih odgovorio na njega da imam i trunku talenta, ali ipak je Lajl Lovet Lajl Lovet, a ja sam običan duduk.
Godine su prohujale od te pesme, stigla je 2012. i donela album Release Me, na kojem je Lovet od glave do pete uvezan nekak’om štranjgom, čime sanćim poručuje nešto svom izdavaču. U pitanju je jedna visoko rafinirana, distingvirana ploča, a drugo se, vala, od Lajla Loveta nije ni očekivalo. Na njoj se nalaze svega dve originalne pesme, a resto su obrade. Ima tu izvesnih malo džezičnih tonova, koji su meni, pošteno da priznam, prilično dosadni, a ni ona razvlačenja sa duvačima mi nisu nešto. Mom je srcu, dabogme, bliži kantroidno-rustikalni početak albuma – ono kad najpre zagudi poletni starinski blugras instrumental, a za njim usledi naslovna pesma, inače notorni kantri standard koji su pevali svi živi i njihova baba. A bogami i bluz prizvuk u narednoj numeri, ili u pesmi One Way Gal, prilično godi mom uhu.
Kao mogući vrhunac izdvaja se pesma Dress Of Laces, koja tematski pripada podžanru takozvanih murder balada. U njoj se Lovetu pridružuje stanovita Sara Votkins, pa kad njih dvoje zapevaju refren Young girl in love, young girl in tears, she hasn’t seen the man she loves in years, koji se kasnije modifikuje u She kills the only man sheʼs loved in years – e, to stvarno vredi čuti. Kao da je konačno prslo i slomilo se neko krhko stvorenje, koje nije moglo više da izdrži, pa se sva njegova pečal odjednom izlila napolje, postavši potpuno opipljiva.
Narativna komponenta provlači se kroz nekoliko pesama (pored ove, recimo i Brown Eyed Handsome Man Čaka Berija) i super je slušati Lajla Loveta kako polako, odmereno, natenane, kô čovek peva o raznoraznim peripetijama, zamešateljstvima i ostalim priključenijima. Sam njegov glas, njegova smirenost, način na koji ih saopštava, daju događajima o kojima se peva potrebnu težinu i dignitet. Nije, dakle, sve u samoj priči, nego i u tome ko je priča. A kad je priča Lajl Lovet, onda ta priča samo dobija na značaju.
Pred kraj albuma Lovet iskusno smešta pesmu White Freightliner Blues svog zemljaka Taunsa van Zanta. S tom pesmom, dabome, greške nema. To ja kad bih uzeo da otpevam, verovatno bi i tada dobro zvučalo. I eto, tolʼko od mene. Odoʼ ja sad na auto-put da slušam kako one kamiončine cvile. A vi, ako vidite gospođicu Kerolajn, kašʼte joj da mi dobro ide.

понедељак, 14. мај 2012.

Saundtrek za proleće 2012.




Dobro, godina je već odmakla, a ja se nisam nešto proslavio sa slušanjem nove muzike. No, od nekoliko albuma koje već izvesno vreme predano preslušavam, evo nečega što se polagano, sve po ’ladu da ga ne poznadu, izdvojilo kao mogući favorit, tj. „jedan-od-favorita“ (pokušavam da ovu izjavu formulišem što opreznije). Reč je o šestom studijskom albumu meni inače veoma dragog kalifornijskog sastava Counting Crows.


E sad, kad se pomene ovaj bend, ja se odmah setim 1994. godine, a to je zeman kad sam već bio popriličan cipov, ali sam u suštini tek počinjao da slušam muziku. I na tom planu, kao i na svim drugim, moje sazrevanje je nastupalo sa priličnim zakašnjenjem (ako se uopšte može reći da se ikad i dogodilo).
Elem, u to dobo (sic!) ja sam bio pasionirani slušalac radija, a kad kažem radija, tu mislim na sasvim određenu stanicu koja se tada, kao i danas, mogla naći na frekvenciji od 100,8 MHz (u međuvremenu su imali onu sedmogodišnju epizodu sa 94,9 MHz, ali to je prošlost). Bilo je posle i perioda kad sam više slušao ono što je dopiralo sa 92,5 MHz, ali ipak sam tokom godina u prvom redu ostao veran ovoj stanici, nekako mi je njihova muzička koncepcija uvek više odgovarala. E, te 1994. na tom radiju do besvesti se vrtela pesma Mr Jones, koja je prilično okupirala moju pažnju. A mogla se čuti i Omaha (Omaha, somewhere in middle America). Obe pesme, dabogme, potiču sa prvog studijskog albuma grupe Counting Crows, izašlog u septembru prethodne, 1993. godine.
Jedan od nosećih elemenata programa tog radija u to vreme beše i emisija zvana Fontana želja (radnim danom u ranom poslepodnevnom terminu, mislim da je bilo od 14 do 16 h; danas bi, recimo, koncept te emisije predstavljao teški anahronizam). U njoj su se mogli čuti glasovi koji se i sada čuju na ovom radiju, ali i neki drugi koji su se u međuvremenu izgubili. A još je interesantnija bila ekipa redovnih slušalaca, kojom su dominirala dva lika sa osebujnim pseudonimima – Jogurt Plus (za koga je jedared u programu otkriveno da se zove Luka i o čijem identitetu imam određenu predstavu) i Kurt, koji je svoje ime docnije skratio na K. (to jest Kej, a ne Ka, kao onaj iz Zamka).
E, taj Kurt, to jest K., u prvo je vreme, u skladu sa svojim imenom, zahtevao isključivo Nirvanglu. Ja sam nekako oduvek imao tu osobinu da prema svemu što je široko popularno ostanem dibidus ’ladan, pa tako ovu sijetlsku atrakciju nikad nisam mario. Kasnije je K. počeo da šara po raznoraznim američkim bendovima, pa je tako jednom prigodom, ni pet ni šes’, zaiskao Counting Crows, i to baš Perfect Blue Buildings, verovatno „najozbiljniju“ pesmu s njihovog prvog albuma, koja nije baš mnogo pogodna za radijsku eksploataciju. Tako se i to moglo čuti u programu.
Što se tiče samog artefakta, to jest debi albuma ovog benda pod naslovom August And Everything After u obliku CD-a, njega sam prvi put držao u rukama iste te 1994. godine u jednom opskurnom stanu, tačnije delu tavanskog prostora adaptiranom u garsonjeru. Taj skučeni životni ambijent bio je nakrcan CD-ovima i VHS kasetama i u njemu je tada bivakovao moj otac, kao u nekoj vrsti egzila. On mi je dotični album snimio na audio-kasetu i ja sam ga u tom obliku kod kuće slušao. Dakle, bila je to jedna druga era, u kojoj su se još koristili nosači zvuka koji poodavno pripadaju prošlosti.
Ta godina 1994. bila je inače grozna i jeziva i daleko joj lepa kuća, ali ja sam eto još bio dovoljno mlad da mi sve to ne bude toliko strašno i da mogu da je upamtim po jednoj takvoj pojavi kao što je glas Adama Durica. Baš mi je ušao u uši, sa svim tim modulacijama na malom prostoru i za kratko vreme – niko nije pevao kao taj čovek sa tom blesavom frizurom i sa nekim, koliko shvatam, ne baš naivnim psihološkim problemima. Kao moj favorit sa prvog albuma izdvojila se uvodna pesma Round Here. Ono kad Adam Duric počne da peva kako je Marija došla iz Nešvila sa koferom u ruci i kako je tvrdila da je blizu tome da razume Isusa i kako ’oće da ripa s neke zgrade jer je umorna od života, pa onda on onako, kao neki svoj komentar, odseče, nekako histerično, vrištavo, ali neopozivo, kô nožem: „She must be tired of SOMETHING“ – e to je za mene bilo nešto najuzbudljivije u tom trenutku. Jer stvarno, u pravu je čovek, mora biti da je umorna od nečega, druge nema.
Naravno da se moja lista kanonskih albuma ne bi mogla zamisliti bez ploče August And Everything After i da je to jedan od meni najdražih albuma iz devedesetih. Neku godinu kasnije ovaj bend objavio je sledeću ploču, sa koje se na našem radiju vrtela pesma A Long December. Sećam se i da se u X Zabavi pojavila recenzija od četiri zvezdice, koju je napisao niko drugi do glodur te publikacije lično. On je tamo za Adama Durica rekao da njegov „treperavi glas na ivici emocionalnog žileta od jednog polutona gradi autentičnu paniku u raspoloženju“.
A posle toga sam grupu Counting Crows izgubio iz vida. Sve do ove godine.


Glas Adama Durica, eto, i dalje zvuči onako fenomenalno kao i onda, a ovogodišnji album Underwater Sunshine pripada sorti koju ja inače veoma volim. Reč je naime o ploči sastavljenoj isključivo od obrada tuđih pesama. Pisao sam već kako volim tribjut albume, a ovo mu dođe nešto slično i nosi sličnu draž, samo što je tamo princip: jedan autor – više izvođača, a ovde: više autora – jedan izvođač. Autori su ovde zaista šaroliki i ima dosta toga što nikad ne bih poželeo da slušam u originalu, ali u transformaciji kojoj ih je podvrgao bend Counting Crows to postaje mojim ušima vrlo privlačno. Što se tiče filma, tu ja ne biram mnogo i gledam takoreći sve. Među mojim omiljenim naslovima ima i senegalskih i filipinskih filmova i raznoraznih čudesa. Ali kad je o muzici reč, tu sam mnogo uskogrudiji. Tako ne mogu reći da me baš interesuju bendovi poput Faces ili Fairport Convention, iako sam uglavnom svestan njihove važnosti i mesta u istoriji rokenrola. Ali kad Adam Duric peva njine pesme, tu već možemo da razgovaramo.
Dakle, neki od momenata koji proleće 2012. boje u zanimljive nijanse i koji ovih dana odjekuju unutar moje glave jesu: slomljeno i raštimovano, ali oštro, prašteće štektanje na samom početku albuma, kao i uzvici Adama Durica, koji se kreću od škripećeg Honest to God ka podmazanijim Ooh la la, I wish that I knew what I know now ili Jumping Jesus, my, oh my, pa do čudno pomirljive konstatacije Mercy will follow me, I'm told, onako skroz izvađeni iz konteksta. Iz numere u numeru smenjuju se red kantroidnog zvuka, pa red buke, pa onda red zvonkih deonica u kojima sve pršti. A posebna priča je to što se na ovoj ploči nalazi i obrada jedne od mojih omiljenih pesama – Return Of The Grievous Angel Grema Parsonsa. Tu su nam se ukusi potrefili, pa ja, eto, dobih priliku da mi glas Adama Durica još jednom natenane ispriča kako je sve pošlo nizbrdo. Kô da ja to ne znam, ali ’ajde.

субота, 12. мај 2012.

MADŽARSKA POSLA




Ko je čitao moje filmofilske ispovesti nazvane Ovih trinaest, video je da tamo, osim filmova manje-više opšteprihvaćenih kao remek-dela, ima i izvestan broj poprilično opskurnih naslova od kojih je i bog digô ruke. Najveća takva nebuloza na listi verovatno je mađarski Sindbad (mislim da je ipak to pravilan oblik, a ne Sinbad kako sam ja u svojoj neukosti napisao).


Tako ja izvukoh taj film iz kupusne kace, pa ga turih u isti koš sa Felinijem, Hičkokom i ko je već sve na toj listi bio, i ostadoh živ. Verujem da su jedan takav vrednosni sled i jedno takvo preosmišljavanje kanona mogući i da se ne protive bogzna koliko nekom elementarnom „merilu ukusa“, onako kako ga je recimo shvatao Dejvid Hjum u eseju s tim naslovom (Of The Standard Of Taste). Ni kritičar koji zadovoljava onih pet Hjumovih uslova ne bi trebalo da ima nešto protiv jednog takvog aksiološkog poretka stvari.
Direktnije rečeno, nešto mi se čini da je Sindbad film koji se nema rašta sramiti pred najvećim kinematografskim biserima i da mu je, štaviše, u tom društvu i mesto.
To je jedan od onih filmova koji su me iznenadili i zbunili, pa sam se češao po glavi i nisam znao šta da mislim, a opet omogućio mi je da vidim nešto što nigde drugde nisam video i da otkrijem jedan potpuno različit način ustrojstva činilaca od kojih se filmovi inače sastoje. I naravno, da sve to, po nekoj neočekivanoj „logici reke, pruge i otpada“, na kraju ipak, gle čuda, funkcioniše.


Taj film za mene i dalje predstavlja popriličnu zagonetku i nisam baš siguran na koji bi mu način bilo najbolje pristupiti i koji bi bili najpogodniji ključevi za njegovo tumačenje. Inače sam nesklon raznim avangardnim i eksperimentalnim postupcima na filmu, ali konkretno kod ovog Mađara privukao me je upravo balans narativnih i nenarativnih elemenata. Ovi nenarativni i nemimetički imaju izuzetnu autonomiju, ama su ipak u funkciji narativnih, rekao bih, samo što omogućavaju da se logika same naracije potpuno promeni i da to više ne bude onakvo pripovedanje na kakvo smo navikli, već jedno mnogo slobodnije i nesputanije, a opet vrlo disciplinovano i nimalo proizvoljno.
Što se tiče nekih činjenica vezanih za ovaj film, ni one mi ne zvuče nezanimljivo. Reditelj Zoltan Husarik je osim Sindbada snimio samo još jedan dugometražni film, koji su svi živi ispljuvali, a on se posle toga ubio. Glavni glumac Zoltan Latinović, koji je igrao Sindbada, takođe se ubio. Husarik je imao 50 godina, a Latinović 46. Treći ključni čovek kad je reč o ovom filmu jeste direktor fotografije Šandor Šara (koji je inače i sam bio režiser). Taj se nije ubio, kol’ko znam, i on je zaslužan za zadivljujući izgled ovog filma. Tako nešto nigde nisam video osim možda kod Sergeja Paradžanova u Senkama zaboravljenih predaka (Ті́ні забу́тих пре́дків), samo što je ovo ovde još razrađenije, još obuhvatnije, još bolje. Mislim na to kako su činioci iz prirode vizuelnim sredstvima učinjeni funkcionalnim elementima pripovedanja i ustrojstva ovog filma.
E sad, pošto je jedna od notornih informacija takođe i ta da je film nastao po pričama (dakle, ne po jednoj priči nego po više priča) stanovitog Đule Krudija (Krúdy Gyula), madžarskog pisca iz prve polovine XX veka, to ti se ja stuštim u knjižaru Delfi da u’apsim tu knjigu. Jesu me malo ošamarili po džepu, al’ ko mi je kriv kad ja zapeo pa ’oću da čitam. Još jedna suvoparna informacija: knjigu je sa madžarskog preveo niko drugi doli Sava Babić (daklem naš najugledniji hungarolog, osnivač katedre za hungarologiju na Filološkom fakultetu u Beogradu i čovek koji je prevodio Belu Hamvaša), a izdao je novosadski Prometej. Godina izdanja – relativno nedavna 2007. I prilično lepo to izgleda, nema šta – tvrde korice, strana bogami 700 i kusur, znači popriličan zalogaj, tako da mi i nije žao para, mada, pošto se ja ni literaturom ni filmom ne bavim profesionalno, već onako za po kući, to ovakva merkantilna avantura za mene predstavlja luksuz.

Elem, hteo sam da vidim može li čitanje literarnog predloška da doprinese razumevanju filma. Još nisam načisto s tim. Bacio sam se na knjigu kô ala na berićet, ama pročitao sam tek prvu trećinu – nekih 250 strana. Ipak, evo šta je isplivalo.
Kao prvo, Sindbad Đule Krudija nije neka uobičajena zbirka priča. To je prilično heterogen skup od 90 pripovesti, koji je nastajao u rasponu od desetak godina, jer je tom tipu prosto dunulo u glavu da piskara priče o Sindbadu. Dakle, sve priče povezuje zajednički glavni junak i mene to podseća na logiku po kojoj su obično povezane epizode nekog strip-serijala.
Junak je izgleda i jedino što ove male povesti povezuje – nema nikakvog vremenskog, prostornog, biografskog, hronološkog, logičkog sleda u razvoju događaja koji bi se na bilo koji način poštovao. I ne samo što ga nema, nego stičem utisak da pisac namerno ne želi da ga uspostavi. Tako je Sindbad čas odrastao čovek, čas mladić, čas se za njega kaže da ima 100 godina, čas da ima 300 godina, čas umre pa se pojavljuje kao duh. Dakle, od biografskog vremena nema ni „b“.
Što se tiče prostora, tu je ’ajde kao malo logičnije. Sve priče se odvijaju po madžarskoj provinciji, po nekim varošicama sa crkvenim tornjevima, po železničkim vagonima, seoskim imanjima, provincijskim pozorištima i kafanama. Ali opet, ni tu nema mnogo reda. Sindbad je đa ovamo, đa onamo, sreće ovoga, sreće onoga, ide kod ove žene, ide kod one žene. Sve u svemu: jedan neobičan hronotop (što bi rekô onaj Rus), načisto rasklimatan i razdrndan.
To se u filmu ne vidi toliko direktno, ali sasvim je jasno da s vremenom i prostorom uopšte nisu čista posla. Vreme protiče, on je na početku filma, kao, mrtav, a onda u toku filma opet rikne, ali pod skroz drukčijim okolnostima, pa je mator, pa kao evocira neke uspomene, ali u suštini protok vremena i nema neki fundamentalni uticaj na njega i njegove aktivnosti, onako kako to inače ima na nas, regularnu čeljad. Daklem, vreme protiče, struktura filma je skroz epizodična i rascepkana, i svaki se patrljak dešava na drugom temporalnom planu, a opet kanda i ne protiče stvarno, jer ne donosi neke stvarne promene. Postoji tu neka atemporalna crta. Slično je i sa prostorom – mesto zbivanja se stalno menja, a opet je to sve nekako jedan te isti ambijent. Uf, ala bi bilo lepo živeti u svetu u kojem vlada takav prostorno-vremenski kontinuum.
E sad, što se tiče onih nemimetičkih deonica u filmu, mene je zanimalo ima li u prozi nekog podsticaja za njih ili su to Husarik i Šara sami dodali. To još nisam baš uspeo da raščivijam, ali u Krudijevim pričama svakako postoji jedna alogička nota i one se ne svode u potpunosti na naraciju, to jest na saopštavanje događaja. I same narativne sekvence često ne vode nekoj bogzna kako logičnoj ili zaokruženoj poenti. To ne treba shvatiti kao zamerku ili vrednosni sud, već samo kao napomenu da se ovde uopšte ne radi o čehovljevsko-mopasanovskom tipu kratke proze, već o nekom koji funkcioniše na drugojačijim osnovama.
Dobro, mogao bih ja još da drvim na ovu temu, ali neka bude ovoliko zasada. Možda se oglasim nekom drugom prigodom. Sad ću još da dam jednu priču iz knjige, manje-više nasumično odabranu, tek da se oseti taj šmek i ta atmosfera. Što se tiče filma, on je svima dostupan na internetu, đuture sa engleskim titlovima.