субота, 17. март 2012.

NOĆNA ŠKOLA DRUGI PUT


No sé, creo que también había otra cosa...  

Tamo negde u drugoj polovini devedesetih Rad je objavio nekoliko knjiga Kortasarovih priča (ako se ne varam, sve u prevodu Aleksandre Mančić Milić, žene koja je inače prevela Don Kihota). Sasvim slučajno, imam dve od njih. Dobio sam ih za neku novu godinu, devedeset devetu, čini mi se, ili tako neki užas od godine. Čak su mi prilikom jednog prokišnjavanja krova (‘oće to u starim zgradama) pokisle, pa su i danas stranice malo deformisane. Ove ostale knjige (Tango povratka, Kraj etape) nikad nisam imao u rukama, niti uopšte video. Nisam čak ni pokušao da ih nabavim. Niti sam bibliofil niti sam iole sklon sakupljanju bilo čega. Nisam kupio nijednu knjigu od sajma, a i većinu onih koje imam ionako bih najradije nekome dao. Ali imao bih razloga da poželim da nabavim baš te knjige Kortasarovih priča, s obzirom na to da jedna od ove dve koje imam (zove se Apokalipsa u Solentinameu) sadrži neke od najboljih priča koje sam ikad pročitao.


Ima tu bar četiri ili pet vrhunskih komada. A ovog puta hteo sam da skrenem pažnju na to da prozni tekst teško može biti savršeniji od formi koje se zovu Drugi put i Noćna škola (to jest, Segunda vez i La escuela de noche). Za moj groš, u kanonu žanra pripovetke, ovi naslovi idu u isti koš s Princezom Brambilom, Nosem, Damom s psetancetom, Ocem Sergijem, Umetnikom u gladovanju i ostalim ubedljivo najboljim predstavnicima žanra. 
Osim nesumnjivog zanatskog, to jest formalnog savršenstva, nisam siguran koliko umem da artikulišem šta to ove tekstove čini toliko značajnim. Ja sam tip prilično uskih vidika i ne naročito oštre percepcije (da ne kažem, ne naročito bistar). Moji horizonti svode se na mrčenje hartije za platu i honorare, podizanje novca s bankomata, plaćanje računa i kucanje karte u gradskom prevozu. Međutim, Drugi put i Noćna škola jesu tekstovi koji me već godinama ne samo privlače, nego, onako blago i s vremena na vreme, kopkaju, kljuckaju i izazivaju. Podstiču me da pokušam što dublje da proniknem u njih, ali mi u isti mah to i ne dopuštaju. Jezgro svog značenja oni smišljeno skrivaju iza teško prozirnih slojeva. Njihov smisao, dabome, nije samo u tome skrivenom, već u čitavom ustrojstvu koje čitaoca precizno nagoni ka središnjoj tajni, a u isto vreme je zamagljuje, čime ga sve vreme navodi da pokuša da pronikne s druge strane onoga što svojim čulima opaža. Čini mi se da se baš u ova dva teksta krije nešto vrlo važno, nešto neprijatno i strašno, a opet nešto što treba znati. Nešto što može izoštriti i poboljšati ne samo moju, nego svačiju percepciju. To može biti nešto sasvim opipljivo i određeno, ali i ne mora. 
Na primer, ko počne da čita Drugi put, pašće mu na pamet „los desaparecidos“ (jer očigledno se o tome govori), a verovatno će se odmah setiti i kako se Jozef K. lomatao po onim tavanima (ovde nije tavan, ali junakinja dobija zvanični poziv od neke državne institucije koja izgleda pomalo čudno). Dakle, jasno je na koju stranu ova priča cilja. Ali nije sve u tome. 
Dodatno svetlo mogu baciti reči samog Kortasara, izgovorene na nekom od predavanja koja je održao na univerzitetu Berkli. „El cuento entonces, en mi espíritu, cuando lo escribí, contenía una denuncia, pero no hay absolutamente ninguna referencia concreta, salvo el hecho que eso sucede en Buenos Aires, ninguna referencia concreta a ese tipo de desapariciones. Es simplemente un pequeño episodio burocrático en una oficina, pero es el lector el que, en su segunda lectura del cuento, verá hasta que punto ese mecanismo, tan pedestremente realista, puede tener un enriquecimiento desde abajo, en este caso, bastante horrible. Un enriquecimiento . . . mostrar que la realidad es mucho más compleja y mucho más complicada, lo que parecería por la simple anécdota, el simple relato.“ 
Dakle, po njegovim rečima, priča, doduše, sadrži optužbu, ali u njoj nema nikakve reference na neki konkretan događaj u vezi s nestalima. To je prosto mala birokratska epizoda koja se zbiva u kancelariji, ali će čitalac, prilikom drugog čitanja, videti da njen mehanizam, tako rudimentarno realističan, sadrži i izvesni dodatak, u ovom slučaju prilično strašan. Taj dodatak pokazuje da je stvarnost mnogo kompleksija i komplikovanija, nego što bi se činilo na osnovu same anegdote koja čini predmet priče. 
Priča se sasvim jasno može podeliti na tri dela. Prvi i treći su saopšteni iz perspektive državnog službenika, a drugi (koji je i centralni) iz perspektive građanke pozvane na razgovor u državnu instituciju. Pri tome, ovaj treći deo je sasvim kratak i sastoji se od samo jedne rečenice. Ona predstavlja tipičan kraj mnogih Kortasarovih pripovedaka, ali je taj kraj malo gde tako uspešan kao ovde. Naime, ona odjednom osvetljava upravo pročitanu pripovetku, međutim to čini tako da mnogo toga i dalje ostaje u mraku. Ona u stvari ništa ne otkriva, a opet natera čitaoca da odjednom sagleda stvari. Rečenica počinje: „Ona nije, naravno, ali mi jesmo znali...“ itd. Dakle, oni znaju, a mi ne znamo. Čitalac odjednom shvati da se iza sleda ispričanih događaja (poziv, čekanje u redu, razgovor s drugim strankama, ulazak u kancelariju, davanje podataka, popunjavanje formulara i neobjašnjivo iščeznuće mladića koji bi, po svim fizičkim zakonitostima koje vladaju u našem svetu, morao biti u kancelariji ), s jedne strane običnih, a s druge strane pomalo tajanstvenih, krije nešto mnogo krupnije, važnije i strašnije. To ga navodi da ponovo počne da čita od početka (priča je sasvim kratka, ima šest strana) i tada mu opet neće biti mnogo jasnije, ali će lepo videti da kroz te rečenice sve vreme izbija nešto skriveno, nešto jezivo. 


A što se tiče Noćne škole – evo ja na primer, kad sam bio mali, verovao sam da su svi ljudi u stvari čudovišta, nekakvi jezivi monstrumi, samo što se to od mene krije. Ja sam dete, pa shodno tome još nije nastupio čas da mi se objavi istina, ali u nekom trenutku, kad budem imao ne znam koliko godina, oni će me uputiti u pravo stanje stvari. Biće to jedno zastrašujuće iskustvo, ali je neizbežno, pa ću morati da ga podnesem kako znam i umem. Ni danas nisam ubeđen da ovo moje shvatanje iz detinjstva dibidus nije istinito, samo što mi to, dabome, niko nikad nije otkrio. 
Nešto slično je iskusio i Toto, junak priče Noćna škola. I ova priča može da se podeli na tri dela (početni, završni i najduži – centralni). U prvom delu (tri i po strane), Toto i njegov drugar Nito dogovaraju se da usred noći provale u učiteljsku školu u Buenos Ajresu, čiji su inače đaci. Drugi, centralni deo (16 strana) opisuje taj njihov poduhvat i zastrašujuće, groteskne i nadrealne događaje koji su se tom prilikom odigrali. (Sam taj drugi deo ja sam podelio na nekoliko epizoda.) I treći deo, završetak (dve i po strane) – posledice tog događaja. 
Već u uvodnom delu Toto nazire pukotine u stvarnosti koju opaža. Čini mu se da se iza nje krije neka druga stvarnost, koja može biti i stvarnija od ove. I to neka strašna, mračna stvarnost, koja nije njegova. „Ne znam, mislim da je bilo i nečega drugog“, kaže on. U toj stvarnosti glavnu reč vode neki ljudi koji mu se ni u ovoj njegovoj stvarnosti ne dopadaju, a koji tek u toj drugoj stvarnosti, otkrivaju svoje pravo lice i postaju ono što jesu – monstrumi. Ovde, u ovoj njegovoj, to jest našoj, to jest mojoj stvarnosti, oni su prikriveni. Ali postoji nešto što ih odaje. I na tome što ih odaje, na nejasnim, povremenim manifestacijama te druge stvarnosti kroz ovu našu stvarnost, na želji da se to razotkrije Kortasar gradi briljantnu, savršeno preciznu dinamiku ove priče, koja balansira na ivici na kojoj će ta druga, mračna, ružna i strašna stvarnost eksplodirati i potpuno prekriti i poništiti ovu našu, poznatu stvarnost. Biće to stvarnost u kojoj će ljigavi direktor škole i đaci koji vam se nikad nisu sviđali, neki „daveži“ i „najgora đubrad u školi“, voditi glavnu reč. I u kojoj će vaš najbolji drug slušati njih, a s vama više neće uspevati da nađe zajednički jezik. I svi će izgovarati rečenice koje vi ne shvatate. 
Neko ko kao ja mrči hartiju za platu i honorar, podiže pare s bankomata, plaća račune i kuca kartu u autobusu dočekao je da njegova stvarnost postaje sve nestvarnija i da ona druga stvarnost sve više preovlađuje. Ko mu je kriv! Ali Drugi put i Noćna škola oružje su kojim protiv toga može da se bori. Ove dve priče Hulija Kortasara važan su deo stvarnosti koja pripada meni.

2 коментара: