петак, 13. јул 2012.

Novac (L’argent) 1983.



***(*)
4 –

Nisam vam ja neki ljubitelj Bresona.
Jedna od epizoda kojih se odmah setim kad je reč o ovom reditelju jeste sporadičan smeh u sali Kinoteke pre nekih desetak godina tokom projekcije jednog od njegovih ranijih filmova. Jasno, nije to Breson snimio nikakvu komediju, već je smeh bio izazvan nepodudarnošću senzibiliteta, pogleda na svet i shvatanja morala između junaka u filmu čoveka koji se ubraja među najveće francuske reditelje s jedne i beogradske publike na prelazu iz XX u XXI vek s druge strane. Posetioci muzeja Kinoteke smehom su dakle reagovali videvši na platnu nešto što su prepoznali kao zastarelo i prevaziđeno.
E sad, Novac, poslednji film ovog reditelja, oduvek mi je delovao daleko modernije od poznatog mi dela ostatka njegovog opusa, pa evo od duga vremena reših da ga repriziram.


Tvrdnja da taj film izgleda moderno postaje još čudnija ako se zna da je Breson kad ga je snimio imao osamdeset dve (i ciframa: 82) godine. Film je inače nastao po pripoveci Lažni kupon (Фальшивый купон) Lava Tolstoja, a valja znati da je bradati Rus kad je napisao tu priču takođe bio poprilično mator, mada ipak nešto mlađi od Francuza. Imao je sedamdeset šest godina. Evo dakle primera kako dva autora u prilično poznoj i poodmakloj starosti uspevaju da proizvedu ne samo relevantna, nego i vrlo moderna dela (Bresonov film je to i po formi, a Tolstojeva priča ne toliko po formi koliko po senzibilitetu).


Kad sam već kod Tolstoja i njegovih pripovedaka, moram reći da je po meni on verovatno najbolji autor koji se u tom žanru ikada ogledao. Iako se njegovo ime pre svega vezuje za one mamutske romančine, za mene ipak Smrt Ivana Iljiča i Otac Sergije predstavljaju vrh njegovog opusa. Ko nije dosad, nek ne žali truda da proveri.
Lažni kupon je takođe vrhunski egzemplar žanra. U pitanju je poprilično haotična priča. Ima mnoštvo likova koji međusobno nisu u bogzna kako logičnoj vezi (tačnije, mnogi od njih nisu ni u kakvoj vezi jedni s drugima) i Tolstoj se naizmenično bavi čas ovima, čas onima, uvodi nove kako mu padne na pamet, a stare napušta. Ipak, postoji nešto što ih koliko-toliko povezuje. Svi su oni, ili bar većina njih – „zaljubljeni u smrt“, kako se kaže u jednoj pesmi grupe Butthole Surfers kroz koju takođe defiluje kohorta prilično bizarnih likova koji isto tako uglavnom nemaju nikakve veze jedni s drugima.
Kroz celu pripovetku Lažni kupon provlači se jedna ista antropološka slika. Tolstojevi junaci su naime s jedne strane slabi i ranjivi, a sa druge zli. Matori Rus pokazuje koliko je lako čoveka povrediti i naneti mu zlo i koliko će se on brzo i lako slomiti, a opet koliko je malo potrebno da bi ga okolnosti navele da sam nanosi zlo drugima.
Priča sadrži dosta kulturoloških i društvenih elemenata karakterističnih za Rusiju skraja XIX i početka XX veka. Tu su revolucionari-fanatici, sirovi i primitivni seljaci, religiozni mistici, krađe konja, ubistva, robijanja. U pojedinim epizodama podseća na Andrejevljevu Priču o sedmoro obešenih. Ista atmosfera, isti socijalni milje. I naravno, sveprisutnost smrti. Uostalom, njih dvojica su verovatno bili najveći majstori pripovedanja o tom fenomenu. A Tolstoj se ovde – pomalo neočekivano za one čitaoce koji se sećaju Smrti Ivana Iljiča, priče Tri smrti ili onog sjajnog opisa agonije i umiranja Ljevinovog brata u Ani Karenjinoj – više bavi nasilnom, nego prirodnom smrću.


Kod Bresona atmosfera nije toliko sirova kao kod Tolstoja – radnja je iz zaostale ruske provincije prebačena usred Pariza, i to nekih osamdesetak godina kasnije. Sve deluje mnogo stilizovanije i sofisticiranije, ali zato iz filma izbija atmosfera jezive hladnoće i dehumanizovanosti. Svi su spremni da bez mnogo uzbuđivanja, prilično perfidnim sredstvima (poturanje lažnog novca, lažno svedočenje) nanesu zlo svom bližnjem.

Atmosferi doprinosi Bresonov do koske ogoljen i minimalizovan stil. Kad gledate Novac, odmah vam postane jasno od koga je Kaurismaki pokrao štosove u Devojci iz fabrike šibica (Tulitikkutehtaan tyttö). Oba filma, pored sličnog stila, imaju i sličnu tematiku – jedan/na običan/na mladić/devojka sticajem okolnosti postaje višestruki ubica.


Pri kraju filma, atmosfera nečovečne hladnoće ustupa mesto nečem mnogo luđem i bizarnijem. Izuzetno stilizovani prizori veoma krvavog nasilja počinju da se nižu (ipak, sa mnogo elipsi, tj. izostavljanja), a svi su prikazani sasvim ravnodušno, kao da se radi o nečemu običnom, bez dizanja bilo kakve larme. Događaji kao da su izmakli svakoj kontroli i postali potpuno razulareni, ali s druge strane, predstavljeni su sa izuzetnom strogošću i ekonomičnošću. Taj disbalans čini ih još neobičnijima i možda više pretećim nego što bi inače bili. A tu, dabome, leži i glavni kvalitet Bresonovog filma.


1 коментар:

  1. Naišla mi životna faza da samo Tolstoja čitam, i čitam ove pripovetke kao opčinjen, i Smrt Ivana Iljiča i Oca Sergija i Lažni kupon, ne znam koja mi je bolja od koje (ajd pre reći novele). Iz ugla socijalnog elementa "Lažni kupon" je genijalan. Njegovo obračunavanje sa lažnim moralom u visokom društvu je genijalno odrađeno, pa onda seljaci, revolucionari. Seljak kome je normalno da ubije jer to isto uradio u vojsci. Paroh koji svoju veru učvršćuje terajući druge da veruju u ono u šta i on sam ne veruje itd itd. Mislio sam da napišem neki tekstić na ovo sve, ali naleteh kod tebe, pogledaću obavezno i Bresona, to mi je odavno na tapetu, jer ništa sem "Dnevnika seoskog sveštenika" nisam gledao, a Tarkovski ga je stalno uzdizao u nebesa.

    ОдговориИзбриши