недеља, 26. мај 2013.

Moj filmski kanon (3)




Na ovom spisku verovatno postoji i izvestan broj „pogrešnih“ filmova. Šta da se radi! Verujem ipak da je više onih „pravih“. Za Malteškog sokola ili recimo Pepeo i dijamant teško se posle svih ovih godina koje protekoše od njinog nastanka može reći da su na bilo koji način „pogrešni“. Da su u pitanju „pravi“ filmovi, potvrdilo se do danas sto puta. Za neke druge koje sam odabrao, to već nije toliko sigurno. S druge strane, postoji određeni korpus „pravih“ filmova u kojima, međutim, ja i posle više gledanja nisam uspeo da pronađem ništa ili gotovo ništa za sebe. Zbog toga se oni nisu našli na ovom spisku. Ali opet, ne može se sumnjati da su tu u pitanju „pravi“ filmovi, filmovi koji zadovoljavaju ono „merilo ukusa“ (standard of taste) o kojem je pisao Dejvid Hjum. Da podsetim, po ovom filozofu, pravi kritičar je onaj koji poseduje „snažnu pamet, sjedinjenu s istančanim osećajem, usavršenu iskustvom, izoštrenu poređenjem i oslobođenu svih predrasuda“, a zajednički sud takvih ličnosti predstavlja „merilo ukusa“. E sad, ako se takvim ličnostima dopadaju neki filmovi kao recimo Odiseja u svemiru ili šta ti ja znam, a meni baš i ne naročito, onda sam ja tu u krivu. Šta se može. Umesto tih „pravih“ filmova, na spisku su se našli neki „pogrešni“ koji se meni, međutim, iz nekog razloga čine kao „pravi“. Tu nema pomoći. I ja sam po mnogo čemu „pogrešan“ čovek za ovu rabotu. Uprkos svim nesavršenostima, teram dalje s filmovima. Bolje od ovoga ne umem.

Golo ostrvo (裸の島 – Hadaka no shima) 1960.


Veoma volim filmove o sirotinji, a čini mi se da ovako nešto ni De Sika lično nije uspeo da snimi. Golo ostrvo može delovati artificijelno, jer nema dijaloga i junaci sve vreme ne proglave ni jednu jedinu reč, a može da smeta i to što ceo film izgleda kao parabola i ilustracija za neku opštu tezu. Međutim, sve mu to opraštam bez premišljanja, zbog toga što je u pitanju sjajan film. Kad vidim ono dvoje junaka kako po vas božji dan tegle kofe s vodom na plećima i kako tog tereta samo u vrlo, vrlo retkim trenucima mogu da se oslobode, onda ja to prepoznajem kao vrhunsku istinu. Golo ostrvo je film koji se na jedan neposredan način bavi temom koja možda najviše od svih zaslužuje da se filmovi njom bave – ljudskom bedom i nesrećom. Osim toga, Kaneto Šindo svoju priču priča na briljantan način. Ne samo što pokazuje kako su njegovi junaci vezani za takve elementarne kategorije kao što su zemlja i voda ili smena godišnjih doba nego odličnim izborom detalja predočava gledaocu koliko zadovoljstvo, u jednom životu u kojem vam je non-stop neki teret na grbači, može predstavljati takav događaj kao što je kupanje u buretu na kraju dana. Zaista, kud ćete bolje od jednog takvog banjanja! Da ne biste možda u spa-centar?

Harakiri  (切腹 – Seppuku) 1962.


U našoj sredini postoji veliki broj gledalaca u čiji se dobar ukus ne može sumnjati, a koji uživaju u filmovima s borbama mačevima (ili vatrenim oružjem), krajnje stilizovanim i koreografisanim. Ili u filmovima o junacima-osvetnicima koji su pretrpeli veliki gubitak, pa su sad, onako mrki i sumorni, puni nekih unutrašnjih protivrečnosti i mučeni kompleksnošću sopstvenih karaktera, udarili na svoje zlotvore i čini se da ih ništa ne može zadržati. Što se mene tiče, takva su me dela mahom ostavljala ravnodušnim ili su mi čak bila odbojna. Harakiri Masakija Kobajašija nije na ovoj listi zbog toga. On je ovde zato što je u pitanju najuspeliji meni poznati primer klasičnog sklada. Svi sastavni elementi besprekorno su uklopljeni u celinu čije proporcije međusobno stoje u optimalnom odnosu. Ambijent i muzika, recimo, potpuno su u službi priče i doprinose joj na najbolji način. Sama priča jeste rascepkana, ali se njeni činioci vremenom uklapaju tačno tamo gde treba da bi ona postepeno bila osvetljena iz svih uglova. Ništa ovde nije napaljeno, kao što to inače biva u ovakvim filmovima, pa čak i onim dobrim – recimo filmovima s Klintom Istvudom, koji inače veoma podsećaju na Harakiri. Ne može se poreći da su oni dobri, ali su, brate, napaljeni i to mi stvarno smeta, pa streljajte me ako hoćete. Za razliku od njih, ovo je odmereno i ozbiljno delo o čoveku koga je život „doćerao do duvara“ i koji sad više nema kud osim u nasilnu smrt.

Senke zaboravljenih predaka (Ті́ні забу́тих пре́дків) 1964.


Ovo svakako zbog vizuelne komponente. Reč je o filmu punom zadivljujućih slika. Jedini meni poznat naslov koji se po tome s njim može porediti jeste Sindbad onog ludog Mađara samoubice Zoltana Husarika. Drugo, ovaj film me vodi u jedan nepoznat, izolovan svet, koji se valjda nigde drugde ne može videti, a koji mi deluje kao neka naša zajednička prapostojbina (slovenska, a možda i evropska). Naravno, nije u pitanju to, ama Senke zaboravljenih predaka ipak se dotiču nekih primarnih slika koje bi mogle predstavljati ishodište civilizacije kakvu poznajem. I treće, ovo je film u koji je zguran čitav jedan ljudski život, a to nije učinjeno na neki dosadan mimetički način, već na jedan inovativan, mnogo bogatiji i uzbudljiviji. Sastavni deo tog života nisu samo uobičajena priključenija već i kojekakva narodna predanja, predstave o smrti, folklorne pesme, igre, obredi i rituali, ali i okruženje u kojem se taj život odvija, sve do sitnih elemenata kakvi su zemlja, drveće ili kamenje. Sve je to onaj brljivi Sergej Paradžanov uspeo da integriše u jednu celinu tako da oni ne predstavljaju spoljašnje ukrase niti se svode na neku zanimljivu eksploataciju egzotike, već čine neodvojiv, organski deo pripovedne strukture.

Šampion rodea (Junior Bonner) 1972.


Paf! Evo nas u sedamdesetima. Nešto sam mislio da će biti više filmova iz šezdesetih, ama ispade da ih nema baš toliko koje bih mogao nazvati „svojim“. Ne ulazi se u taj klub tako lako. Međutim, Šampion rodea je svoje mesto tu odavno obezbedio i zacementirao. Ovo je, uz Divlju hordu (koja se našla među onih 13 „naj-najboljih“) meni najdraži film jednog od najdražih reditelja. A zašto – to je već objasnio jedan ovdašnji rok novinar, čije ću reči sad navesti. Elem, veli on, Boner Mlađi, junak ovog filma, ne može da razume kako su se vremena promenila i kako osam sekundi na leđima pobesnelog bika više ne predstavlja herojski podvig. „Zaraditi lovu, razviti privatni biznis, uključiti se u politiku, to su nove vrednosti.“ Koliko su veliki moje nerazumevanje tih „novih vrednosti“ i moj otpor prema njima – ne umem ni da vam opišem. Uglavnom, zato je ovo „moj“ film.

Kum drugi deo (The Godfather Part II) 1974.


O ovome neću ništa da pričam jer ionako svi sve znaju bolje od mene. Samo napominjem da ovaj naslov nije na listi zbog nekog svog „značaja“ niti zbog toga što predstavlja kulturnu činjenicu koja se ne može ignorisati, niti zbog toga što su replike iz njega možda ušle u svakodnevni govor ljudi – ne shvatam one koji to navode kao kvalitet nekog filma. Jok vala, Kum dvojka je ovde zbog toga što je u pitanju izvanredan film. Ta kulturološka vrednost nekog dela i njegov značaj za zajednicu nikad me nisu naročito interesovali, budući da sebe ionako nikad nisam doživljavao kao deo neke zajednice – počevši od porodice, pa sve do nacije. Ne mislim da je to dobro, ali tu se ionako nije radilo o mom svesnom izboru niti me je iko išta pitao.

Fantom slobode (Le Fantôme de la liberté) 1974.


Mislim da je ovo najzabavniji film koji sam ikad gledao. Ne može se reći da je najbolji Bunjuelov, ama jeste moj omiljeni od ovog reditelja. Kad sam ovo prvi put gledao – ništa pod milim bogom nisam shvatio. A već sam bio u srednjoj školi i imao sam dovoljno godina da mi bar nešto uđe u glavu. Ali šta se može. Bistrinom se ionako nikad nisam mogao pohvaliti. Uglavnom, blenuo sam kô tele u šarena vrata, ništa živo nisam razumeo, ali bio sam potpuno oduševljen. E, na drugo gledanje sam već polako počeo da shvatam taj mehanizam izvrtanja stvarnosti kojim se Španac služio. Diskretni šarm buržoazije je sličan ovome, a uz to je i znatno cenjeniji film. Gledao sam ga nekoliko puta, međutim nikad nisam mogao da ga prihvatim kao „svoj“. Sve mi je tu previše natrpano, izuvijano, izukrštano. U Fantomu slobode taj Bunjuelov manir je mnogo pregledniji. Jedna neverovatno zabavna priča smenjuje drugu, a u svakoj je slika stvarnosti naopaka i okrenuta tumbe. Možda je presudno bilo to što su priče koje čine ovaj film više vezane za svakodnevni život. Uglavnom, moja omiljena je ona sa astalom oko koga umesto stolica stoje ve-ce šolje i za kojim se priča o proizvodnji govana. Ništa istinitije od toga! U životu sam sto puta imao priliku da se uverim kako se za astalima najčešće ne radi ništa drugo osim što se sernja, i to onako baš debelo, i proizvode tone i tone govana. A tu istinu niko nije umeo da iskaže na tako dobar i duhovit način kao matori Bunjuel.


Uf, jedva ovo napisah. To mu je to zasad. Ostaju još dva nastavka.

четвртак, 25. април 2013.

Dvadeset albuma iz prva tri meseca 2013. godine






Neke sam ovde već pominjao, neke nisam. A hteo sam, ali sam se smorio, pa mi nije bilo do toga. Poslednjih dana jedva sam mogao glavu da dignem od posla, međutim trudio sam se ipak da ne posustajem sa slušanjem muzike – tom „plemenitom rabotom“, što bi rekao Đorđe Kalijadis. Uglavnom, evo liste. Takva je kakva je. Čini je dvadeset albuma koji su mi najviše prijali od onoga što je objavljeno tokom januara, februara i marta. Redosled je abecedni.

Anders and Kendall – Wild Chorus
Billy Bragg – Tooth & Nail
Bonnie ’Prince’ Billy & Dawn McCarthy – What The Brothers Sang
Boz Scaggs – Memphis
Camper Van Beethoven – La Costa Perdida

Carrie Rodriguez – Give Me All You Got
Daniel Romano – Come Cry With Me
Emmylou Harris & Rodney Crowell – Old Yellow Moon
Eric Clapton – Old Sock
Kacey Musgraves – Same Trailer Different Park

Kelly Willis & Bruce Robison – Cheater’s Game
LeE HARVeY OsMOND – The Folk Sinner
Mary Gauthier – Live At Blue Rock
The Mavericks – In Time
Mount Moriah – Miracle Temple

Norah Jones – Covers
Richard Thompson – Electric
Shooter Jennings – The Other Life
Son Volt – Honky Tonk
The Steel Drivers – Hammer Down


четвртак, 11. април 2013.

Još „najboljih“ albuma




Od svega što sam slušao u proteklih mesec dana moglo bi se probrati desetak sasvim pristojnih albuma, ali ovom prilikom ću se usredsrediti na tri koja bih izdvojio u prvi plan.


Počinjem s jednom ultra giga mega zvezdom, pa se osećam malo čudno jer obično takve ne slušam. Prosto ne znam ni šta bih uopšte mogao da kažem o Eriku Kleptonu, a da ne ispadnem budalčina. Vidim da se njegov novi album mnogima nije dopao, međutim u mom slučaju je „odradio posao“, to jest naveo me je da ga u proteklih nekoliko nedelja slušam skoro svakodnevno i da prilično uživam u njemu. U pitanju je ona vrsta ploča kakve ja inače volim – dve nove pesme, a resto obrade, među njima dosta starijih numera. Malo tradicionalnih američkih žanrova, malo koketiranja s regeom. Na momente me podseća na ono što su nekada radili Raj Kuder ili Dejvid Lindli. Dovoljno da uvrstim Old Sock među najbolje ploče koje sam čuo ove godine. A nova verzija numere Goodnight, Irene, jedne od mojih omiljenih iz klasične američke pesmarice, dodatni je argument za to.


A sad – pravac Nešvil. Kantri dueti koje čine bračni parovi nekad baš umeju da osvetlaju obraz. Da ne pominjem one notorne primere, evo jednog skorašnjeg. Prošle godine briljantnu ploču snimili su Kejsi Čejmbers i Šejn Nikolson, zvezde australijske kantri scene, a sada su to uradile njihove američke kolege – Keli Vilis i Brus Robison. Inače, sestra Brusa Robisona – Robin Ludvik (Vilisova joj, dakle, dođe snaha, a ona njoj zaova, da proširimo priču na šire porodične odnose) takođe je kantri pevačica, i to bogami jedna od najboljih koje znam.
Što se tiče podele nove pesme – obrade, na ploči Cheaterʼs Game odnos je otprilike pola–pola. Među obradama se krije i glavni razlog što mi se ovaj album toliko dopao. Naime, Vilisova i Robison su na repertoar uvrstili pesmu Border Radio Dejva Alvina, autora koji je za mene još odavno zakucan u samom vrhu „songrajterstva“. I znali su kako s njom treba da se postupa. Dakle, opet je ponoć, njega nema, dete spava u drugoj sobi, otac ga neće videti kako raste, a ona sluša radio i nada se promeni u svom životu, scenario kao iz priče Rejmonda Karvera – pa sve to u eksplicitnom kantri ruhu i eto jednog od najvećih uživanja ove godine.
Pored Alvina, na albumu je zastupljen i Teksašanin Hejs Karl, jedan od najtalentovanijih autora – htedoh reći mlađe, ali to je sad već ipak srednja generacija. A tu je i momenat sa devet miliona devetsto devedeset devet hiljada devetsto devedeset devet suza u kojem Vilisova briljira (pesma Rezija Bejlija iz 1966). Što se Robisona tiče, on do izražaja najviše dolazi u dve brze, poletne pesme – svojoj sopstvenoj Lifeline, kao i u Born To Roll, gde peva kako je odrastao po kamiondžijskim svratištima i auto-putevima, te kasnije prokrstario od Nešvila do Noksvila i od Bostona do Ostina. Sve u svemu, prvorazredan kantri ugođaj.


Treći album koji ovde izdvajam snimila je kantautorka i nekada profesionalna kuvarica Meri Gošej, žena koja je u životu sve i svašta preturila preko glave. U pitanju je lajv ploča s njenim dobro poznatim pesmama.
Meri Gošej sam prvi put čuo u numeri u kojoj je proklamovala kako su joj se od onih što idu u dobre škole i bave se sportom oduvek više dopadali kojekakvi dreg kvinovi, raspopi, dileri, pijanice koje filozofiraju, glumci, pisci i ostala bulumenta i polusvet. Iste te protuve muvaju se i ovim albumom. Ima među njima skitnica, beskućnika i vagabunda, ali i osuđenih ubica. Za sve njih Meri Gošej gaji velike simpatije, tolike da na momente ume da bude i patetična, ali joj to nekako čak i pristaje. S druge strane, u njenim pesmama toj ekipi pridružuju se, ni manje ni više nego Hemingvej, Keruak i Stajnbek.
Osim sopstvenih, u koncertni repertoar Meri Gošej je uključila i tri numere svog kanadskog kolege Freda Iglsmita. Krajnji rezultat je jedna mračna svirka, sa sporim, dugačkim pesmama, gudačima koji jezivo škripe i Merinim umornim glasom, koji često ume da zazvuči neverovatno tužno. Jedan od momenata u kojem to najviše dolazi do izražaja jeste numera I Drink, verovatno najbolja na albumu. Tu njena junakinja pripoveda o svom čemernom, usamljeničkom, alkoholičarskom životu i zaključuje sa „I know what I am, but I donʼt give a damn“, kao konačnom, neopozivom presudom samoj sebi.
Toliko u ovom javljanju. Ima još albuma, nije da nema, ali ova tri su mi ipak najbolja.

субота, 30. март 2013.

Moj filmski kanon (2)




Šta je meni film i šta sam ja filmu – stvarno pojma nemam. Ali činjenica je da me želja za njihovim gledanjem drži, manjim ili većim intenzitetom, već skoro dve decenije. Za to vreme, odgledao sam mnoštvo naslova koje ne vredi gledati drugi put, a bogami i hrpu onih zbog kojih se kajem što sam ih i taj jedan put gledao. Dabome, bilo je i tušta i tma filmova za koje sam morao priznati da su solidni, dobri ili vrlo dobri, ali i zaključiti da takvih kao što su oni ima na stotine, tako da na kraju krajeva u suštini i nisu bogzna šta. Sve to međutim prolazi i zaboravlja se – ostane samo neki bezukusni trag u ustima.
Zato sada podvlačim crtu – hoću da vidim za čije sam babe zdravlje provodio tolike sate pred filmskim platnom (ili kompjuterskim monitorom). Ovom prilikom otpada sve što može da otpadne, ostaju samo oni filmovi koji su mi toliko ušli pod kožu da ih više ne mogu odstraniti od sebe. Ne znam kako je kod drugih gledalaca, ali u mom slučaju takvih nema mnogo. U pitanju je ograničen, relativno mali broj. On ujedno predstavlja i prethodnih dvadesetak godina moje egzistencije, svedenih na najfundamentalniju ravan.
U prethodnom nastavku krenuo sam redom, od filma M iz 1931. i stigao do Kratkog susreta iz 1945. godine. Odeljak koji sad sledi proteže se do druge polovine pedesetih, a čini ga još šest filmova.

Kasno proleće (晩春 – Banshun) 1949.



Ovo je stvarno čudo od filma. U pitanju je nazovi porodična, nazovi domaća priča o obudovelom ocu i ćerki prispeloj za udaju. Međutim, umesto onoga što bi gledalac očekivao da vidi u jednom filmu s ovakvom tematikom, sve vreme se zbiva nešto potpuno levo. Kao prvo, radnja je usporena do daske, a svi likovi su smoreni do bola. Glavnu junakinju najpre vidimo s nekim dilberom i taman pomislimo: aha, sad će između njih nešto da se dešava, a onda otkrijemo da je junakinji do njega stalo taman kol’ko do lanjskog snega i Alajbegove slame. S druge strane, mladoženju za koga se ona na kraju udaje uopšte i ne vidimo, kao ni sam čin venčanja, ka kome nominalno ceo film stremi. Umesto toga, priča se koncentriše na neobičnu motivaciju junakinjinog oca. On ne želi da mu se ćerka uda (kao što ni ona sama to ne želi) niti mu je to u interesu, ali ipak sve vreme svesno radi na sklapanju tog braka – prosto zato što je „takav poredak stvari“.
U ovom filmu, dakle, događaji se sagledavaju iz jednog ugla iz kojeg nismo navikli da ih posmatramo. Priča se koncentriše na one njihove aspekte koji se najčešće smatraju drugorazrednim i sporednim i koji se obično stavljaju van fokusa. U tome je, po mom mišljenju, glavni kvalitet Kasnog proleća. Ovaj film može nešto da učini za našu percepciju stvarnosti utoliko što skreće pažnju na onu njenu dimenziju koja je sve vreme tu samo što se ne vidi. Ili se čak i vidi, ali mi jednostavno nismo navikli da na nju obraćamo pažnju. A kad ona jednom bude uočena, onda sve može izgledati poprilično drukčije.

Belo usijanje (White Heat) 1949.


Nastao iste godine, samo na suprotnoj strani Pacifika, ovaj film deluje kao potpuni antipod Kasnom proleću. Ovde je sve direktno, eksplicitno, brzo, dinamično. Dakle, dve poetike koje teško da bi mogle biti različitije jedna od druge, a zajedničko im je samo to što su obe dale vrhunski rezultat.
Kad gledam Belo usijanje, meni se osmeh razvuče od uva do uva. Naravno, ništa tu nije smešno. Ovo nije nikakva komedija, već film o jednom gangsteru i psihopati koji ubija ljude kao muve. Ali ono što mene nagoni da se kezim kô budala (a može i bez ovog „kô“) jeste to što je ovaj film od početka do kraja napravljen besprekorno. Taj američki način pravljenja filmova, u kojem je sve racionalno, iskonstruisano i svi se delovi uklapaju bez ostatka kao u nekoj slagalici, nigde, čini mi se, nije dao tako dobar rezultat kao ovde. Prosto je milina gledati kako je sve do poslednjeg detalja urađeno bez greške i radi kao mašina, pa ga čak ni na kraju ne upropaste, kako to Amerikanci inače znaju. I kako onaj Falon svaki put zezne Džareta i izvuče se kô mufljuz, sve dok se u nevreme ne pojavi Bo Kril, koji bi ga „prepoznao u mraku“. A kad onda Džaret, s osmehom u kome se neverica meša s čistom mržnjom i ubilačkom agresivnošću koja samo što se nije otela kontroli, izgovori: „A copper, and his name is Fallon“, sve se zaista usija kako se to na filmu inače retko viđa.

Vrata pakla (地獄門 – Jigokumon) 1953.



Vala, ništa mi u ovom filmu nije jasno. To je storija o ljubavnom trouglu čiji su protagonisti jedna žena i dvojica muškaraca, od kojih je prvi fin, uglađen i pomalo iracionalan u svojim postupcima, a drugi je prava-pravcijata sirovina koja preti da će joj pobiti članove porodice jednog po jednog ako ne pođe za njega. A da li je junakinja naklonjena ijednom od njih dvojice i ako jeste, kome – to stvarno nisam uspeo da raščivijam. Dotična dama sve vreme nešto mrsi i petlja, ali njena motivacija je prilično neprozirna. Čas mislim, ipak joj se sviđa ova sirovina, pa hoće da smrsi konce onom drugom, čas mi se čini – hoće sve da ispriča ovom drugom, pa da dohakaju sirovini. Kad ono, jok. Desi se nešto sasvim deseto, a to što se desi toliko je neočekivano i sumanuto da ja stvarno nemam reči. I onda film nagoni gledaoca da retrospektivno  pokuša sebi da odgovori na pitanje zašto je ta žena povukla tako suludo-radikalno-idiotski potez. A kad to pokušate, onda se tek nađete u totalnom ćorsokaku, jer vidite da bi se nekoliko potpuno oprečnih i suprotstavljenih opcija moglo zastupati sa podjednako jakim argumentima.
Do onog što se naziva istinom ponekad nije baš lako dopreti, to je sve što sam shvatio. Vi možete sklopiti priču koja deluje logično i pije vodu, a da li je to stvarno istinito – drugo je pitanje. Jer se najčešće može sklopiti i skroz suprotna priča koja isto tako deluje logično i pije vodu. Pa se onda vi već prema nekim svojim nazorima opredeljujete za jednu od njih i ubeđeni ste da ste u pravu. A koliko taj vaš izbor ima veze s onom pravom istinom koja je izvan vas i vaših uverenja – pojma nemam. Eto, zato se ovaj film našao ovde.

Ulica (La strada) 1954.



È arrivato Zampanò. Jad, tuga i čemer. Težak, surov život koji melje ljude. Đelsomina se brzo slomila, ali ni Zampano, „čovek s plućima od čelika“, nije mnogo bolje prošao. Ja kao pokušavam da se sačuvam koliko mogu, da se što manje istrošim. A to u borbi za svakodnevnu golu egzistenciju nije baš lako. Uvuče te taj vrtlog u sebe, pa se više ne izvadi odatle. To znamo i mi ovde, isto kao ova italijanska neorealistička gologuzija.

Ploveći oblaci (浮雲 – Ukigumo) 1955.



Opet smo na strani poraženih u Drugom svetskom ratu, a to se u ovom filmu odlično vidi, ali na jednom ličnom, privatnom nivou. Naravno, sve vreme je prisutan taj preovlađujući osećaj besperspektivnosti u posleratnom Japanu, međutim u prvom planu su ipak njih dvoje – Jukiko i Tomioka. Oni su neki čudni ljubavnici. Čas se sastaju, čas se rastaju, pritom oboje imaju i druge partnere, a on je još i oženjen. Tokom celog filma, potucaju se od nemila do nedraga, a na njih je zinula i ala i vrana. Prvo on ima posao, a ona nema, kasnije je obrnuto; ona balansira na rubu prostitucije i kriminala, njemu žena poboljeva, a dugovi se gomilaju; ona zatrudni pa izgubi dete, on zaradi infekciju očiju. I tako – vreme protiče donoseći jednu teškoću za drugom, a ništa se suštinski ne menja. Glavna vrlina filma jeste što uspešno hvata to bezoblično proticanje vremena koje čini ljudsku egzistenciju. A u pitanju je vreme koje radi protiv čoveka – ovo dvoje zlehudih ljubavnika sa svakim danom sve su stariji, sve umorniji, sve istrošeniji i sve manje snage imaju da se nose sa „životnim olujama“, što bi rekao Rendi Trevis. Ultimativni film o čeljadi izgubljenoj u bespuću zvanom svakodnevni život.

Pepeo i dijamant (Popiół i diament) 1958.



Oduvek mi je nedostajala društvena svest. Više razumevanja imam za privatne individue nego za nacije, kolektive i slične entitete. Valjda su takve kao ja stari Grci nazivali idiotima.
Ali opet, ovaj film se našao na mojoj ultimativnoj listi. Trebalo mi je više gledanja, u intervalu od nekoliko godina, da bih ga prepoznao kao jedno od najvećih remek-dela koje sam ikad video.
Nisam siguran šta me je tačno pridobilo. S jedne strane, sigurno formalni kvaliteti. Ovo je izuzetno stilizovan film, ali ta stilizacija uopšte mi ne deluje artificijelno i nametljivo, nego nekako sasvim prirodno. Prosto, jednu sjajnu scenu zamenjuje druga, za jednom opčinjujućom slikom dolazi sledeća. I tako do kraja. A pritom se ne zna šta je lepše – da lʼ ubistvo s vatrometima u pozadini, da lʼ krvarenje kroz čaršave (u crno-belom filmu), da lʼ naopaki Hristos koji visi u razrušenoj crkvi.
Slična stilizacija prisutna je i na narativnom nivou. Najveći deo filma zbiva se tokom jedne noći i narednog jutra. Ali trenutak je pažljivo odabran. U pitanju je odsudan momenat za čitavu jednu naciju, koja je podeljena između sebe i sada treba da se vidi kako će se prelomiti – na čiju će se vodenicu navrnuti voda, a ko će otići na „đubrište istorije“.
Najkraće: ovaj film hvata trenutak u kojem se istorija stvara, a to radi na način u kome su svi elementi – od najsitnijih detalja u kadru pa takvih krupnih i apstraktnih kategorija kakve su proticanje vremena ili kompletna slika predstavljenog sveta – toliko dobro usklađeni, toliko ekonomično upotrebljeni i toliko kompaktni da se čini kako su sabijeni u jednu jedinu tačku. Pa vi sad vidite da lʼ može bolje od toga.

Toliko u drugom delu. Nastavićemo kad nastavimo.

субота, 2. март 2013.

Muzička ponuda na početku 2013. (2)




Evo i prvih „najboljih“ ploča u ovoj godini.


Ako mi aktuelni album grupe Yo La Tengo nije naročito legao, izuzetno mi je prijala nova ploča jednog drugog američkog alternativnog benda oformljenog otprilike u isto vreme kad i trio iz Hobokena (dakle, tamo u prvoj polovini 80-ih), ali na suprotnom kraju zemlje, u Kaliforniji. I oni imaju prilično bleskasto ime, a zovu se – Camper Van Beethoven. Dakle, Dejvid Lauri i ekipa ponovo su prisutni.
Ploča je iščašena do panja. Na početku, Lauri prilično iritantnim tonom doziva Esmeraldu, Rozalindu, Magdalenu, Izabelu, Gabrijelu, Džozefinu i Valentinu, a zatim sledi sve i svašta. Od zahteva da mu se donese protivotrov i napravi sendvič, pa do povesti o izvesnom caballero jenkiju zvanom Flako Flako i tome koga je ovaj sve ubio i zaklao bežeći u Meksiko i pričajući broken Spanish.
Žanrovski, ovde je zamešeno boga pitaj šta sve ne – od pop zvukova pa do bezoblične buke. Ne nedostaje, bogami, ni kantroidnih i teks-meksoidnih momenata (violina i mandolina koje svira Džonatan Sigel zvuče sjajno). Naravno, sve je to iskrivljeno, izvrnuto, okrenuto tumbe i na momente potpuno zaumno. A kao rezultat takvog jednog kalemljenja nesrodnih elemenata dobijen je album koji je izuzetno zabavan za slušanje i neopevano duhovit.


Sad kupimo pinkle iz Kalifornije i palimo na Floridu. Još jedna sjajna skupina aktivirala se posle duže pauze. Ako su Camper Van Beethoven prethodni studijski album imali 2004, ovi su ih prešišali za godinu dana, dakle poslednje izdanje im je bilo 2003. U pitanju je ekipa predvođena Raulom Malom, a zovu se The Mavericks. In Time je ploča kojoj sam se najviše obradovao u dosadašnjem toku godine, pošto su The Mavericks, jelte, jedan od mojih omiljenih bendova. I mogu reći da je novi album ispunio očekivanja.
Nisam baš pametan šta da kažem o ovoj ploči, pa ću iz rukava da izvučem nešto što se pre petnaestak godina, kad je bio aktuelan album Trampoline, moglo pročitati u jednom od poslednjih brojeva časopisa X Zabava. Elem, Žikica Simić je tada recenziju započeo sa: „The Mavericks su veliki bend“, a završio na sledeći način: „Da li ste nekad bili u situaciji da slušate vrhunski kafanski bend? Onaj sastavljen od sjajnih muzičara raznovrsnog repertoara, živahne svirke, koji ostavlja utisak da svira samo za vas i vaše dobro raspoloženje. Početkom sedamdesetih na terasi nekog hotela u Tučepima slušao sam Dragu Diklića i Profesionalce. Bila je to jedna od najboljih svirki koje sam čuo. The Mavericks su ta vrsta sastava.“ Eto vam.


A sad se situacija „usložnjava“ jer stižemo do najboljeg albuma koji sam čuo od početka ove godine. Prelazimo 49. paralelu i idemo u Kanadu, odakle dolazi skupina zvana Lee Harvey Osmond (tačnije: LeE HARVeY OsMOND). Za potrebe nastanka aktuelne ploče, druge po redu u katalogu ovog benda, glavni član Tom Vilson udružio se s nekim veoma uvaženim sunarodnicima, kakvi su Margo i Majkl Timins iz grupe Cowboy Junkies.
Žanrovski, zvuk ove grupe određuje se kao acid folk, ali već i sam naslov albuma dobro opisuje ono što se na njemu može čuti. Sintagma The Folk Sinner precizno izražava to sumorno, opskurno, ruralno ludilo koje isijava tokom cele ploče. U pitanju je, dakle, ono mračnije lice američke tradicionalističke muzike, koje neke prekookeanske novindžije opisaše sledećim galimatijasom: Canadiana cottage-country wierdness.
Veliki poglavica čija je glava ucenjena i koji „ne može da veruje šta su uradili s njegovom decom i njim“ ili čovek na „gladnom i mračnom putu“, natovaren đavoljim tererom, neki su od protagonista pesama. Pevanje Toma Vilsona na momente ume da pređe u zlokobno, potmulo šaputanje, a briljantne deonice na usnoj harmonici i pedal stilu ili starinsko pevanje u duetu smenjuju se sa praštećim, škripećim gitarama i stihovima koji slede jedan drugi sa repetitivnošću neke industrijske mašine. Sve u svemu, The Folk Sinner je tmurna, ozbiljna i na svoj način veoma otmena ploča, čiji izlazak predstavlja jedan od lepših događaja na neizvesnom početku godine.

уторак, 26. фебруар 2013.

Muzička ponuda na početku 2013.





Prethodnu godinu, u glazbenom smislu, sumirali smo, i to dva puta. Došli smo do zaključka da su najbolje ploče snimili Rej Vajli Habard i Pol Torn i pri tome ostajemo i dalje. U međuvremenu je počeo nov kalendarski interval, označen brojem 2013, pa sad s jednog makroperioda zvanog godina prelazimo na sumiranje utisaka iz mikroperioda zvanog „nepuna dva meseca“.
Elem, od svega što se na mom „sajmonu i gramofonu“ vrtelo između 1. januara i današnjeg datuma, izdvajam sedam ploča. Četiri od njih, po mom sudu, mogu se okarakterisati kao veoma dobre, a preostale tri bogami naginju i ka odličnom.
Zasad se bavim ovom prvom skupinom, a na drugu ću preći naknadno.


Neobično za mene, počinjem sa jednim prilično zvučnim imenom koje je, verujem, poznato i široj publici, a u pitanju je Nora Džouns. Ploča Covers, doduše, ne predstavlja njen regularni album, čak nije ni iz 2013, nego se pojavila 31. decembra 2012, a sastoji se od obrada tuđih pesama koje su se uglavnom već mogle čuti na ranijim izdanjima Džounsove i još su uz to neke od njih snimljene uživo. Dakle, ad hoc prikupljen materijal, koji, međutim, sasvim fino zvuči kao celina i evo, ja ga već danima preslušavam i još mi nije dosadio.
Inače veoma volim albume koji se u potpunosti sastoje od obrada, a ovde je reč o pesmama odličnih autora u odličnoj, prilično svedenoj interpretaciji. Ima opštepoznatih naslova (I’ll Be Your Baby Tonight Boba Dilana), preovlađuje kantri ugođaj (Parsons, Keš, Klajnova, Nelson), ali zastupljeni su i  autori koji dolaze iz drugih voda (Fets Domino, Tom Vejts). Reč je uglavnom o staroj gardi (rođeni 20-ih, 30-ih i 40-ih, a neki, kao Petsi Klajn i Grem Parsons, već decenijama i mrtvi), ali se našlo mesta i za novije izvođače, pa je tako ovde uvrštena pesma koja je pre desetak godina bila hit, između ostalog, i na ovdašnjim radio-stanicama – Jesus, Etc. grupe Wilco.


Sledi još jedna devojka „s pedigreom“ – i ona potiče iz umetničke porodice, a i generacijski je bliska Džounsovoj (starija je od nje godinu dana), samo što, dabome, nije toliko poznata. Sredina iz koje dolazi je Teksas, njen tata Dejvid, singer-songrajter s tamošnje scene, stari je drugar s Lajlom Lovetom, svojevrsni mentor bio joj je Čip Tejlor, a ona se zove Keri Rodrigez i u januaru je objavila peti solo album.
Tejlor je, dabome, i na njemu uzeo učešća, i to kao autor, ali bogami ni one dve pesme koje Keri sama potpisuje ne zaostaju po kvalitetu. Muzičar iz Mineapolisa Luk Džejkobs drugi je važan saradnik na ovoj ploči. Pojavljuje se i kao autor i kao izvođač, a završna pesma gde Keri i on pevaju zajedno jeste dobar egzemplar pravovernog kantri dueta. I ostatak albuma je prilično kantroidan, ali se prepoznaju i određeni pop elementi.
Tu se krije i nešto što mojim ušima nije baš toliko prijalo. Dobrih pesama nipošto ne nedostaje, Kerin glas i violina zvuče odlično, ali se stiče utisak da ova ploča na momente deluje previše ušminkano, ispeglano i milozvučno, pa bi se to moglo uzeti kao minus.


Sledeći je Ričard Tompson, veteran i opet jedno prilično zvučno ime. U pitanju je, dabome, Britanac, a ja muzici koja dolazi s Ostrva nikad nisam bio naročito sklon, ali ovo je sve snimljeno usred Nešvila, a producent je jedan od glavnih protagonista američke tradicionalističke scene, Badi Miler, tako da je rezultat odličan. Svirka je razbarušena i bučna, a glasina Ričarda Tompsona zapinje iz petnih žila. Na momente, ugođaj zvuči prilično engleski, a na momente opet ultraamerički. „Anglokana“, kako reče sam Tompson.
Ploča sadrži nekoliko briljantnih pesama, koje su mi već dobro ušle u uši i zavukle mi se pod kožu. Recimo, pitanje upućeno Čarli Boju: „Will you be a good whore for the people once more“, koje se može čuti na bonus CD-u u deluks izdanju ovog albuma. Detaljno objašnjenje zašto je Will You Dance, Charlie Boy pesmetina i po može se pročitati ovde. Izdvajam i završnu numeru regularnog dela, jednu toliko pravovernu kantri pesmu da se gotovo zaboravlja kako je njen izvođač poreklom sa Ostrva. A najbolji momenat, rekao bih, jeste Stuck on the Treadmill, gde se peva o tome kako pare odlaze, računi pristižu, a ti se vrtiš kao hrčak na točku od devet do pet sve dok ti ne pokažu vrata posle dvadeset godina službe. Prvorazredan primer songrajtinga.


Prelazimo na četvrtu ploču koju ovom prilikom izdvajam i, gle čuda, nismo se mrdnuli ni makac iz Nešvila. Ugođaj je sada još tradicionalniji i još ruralniji, a označava se odrednicom blugras. Reč je o grupi The SteelDrivers, čiji članovi sviraju samo akustične instrumente. Violina, mandolina i bendžo, zajedno s gitarom i basom, u najčešće poletnim, živahnim temama sitno vezu dok se u pesmama naveliko toči viski i odigravaju raznorazna nepočinstva.
Tako ova starovremska muzika stvara okvir pogodan recimo za pričanje porodičnih priča o majci koja se udavila u moru „džim bima“ i ocu koji je tukao decu dok ne poplave i pocrne i dok mu se ne polomi štap. Tu su i tzv. murder balade, u kojima ubijena draga biva saʼranjena uz pomoć mašine koja se koristi za kopanje u rudniku. A svakako najprijemčiviji trenutak albuma predstavlja apologija tzv. honky-tonk lokala. „I like the music they play and the whiskey they pour“, kaže se u toj pesmi. I stvarno, kud ćeš bolji razlog za odlazak u honkitonk. A isto bi se moglo reći i za moj stav prema slušanju ove grupe.

Toliko zasad, jedva i ovo napisah. Naknadno ću o ona tri preostala albuma koja sam pomenuo. U međuvremenu sam došao do još nove muzike. Toliko toga ima, samo pljušti sa svih strana. Ali da se zasad držim ovih sedam ploča koje sam najavio. U sledećem nastavku – tri odlična albuma iz 2013. godine.

субота, 16. фебруар 2013.

Moj filmski kanon





Odmah da kažem – za film nisam vezan ni na koji način. Nije mi to zanat i ne živim od toga. Nemam ni adekvatno obrazovanje.
Ja sam samo tip koji već godinama prekopava po istoriji tog medija, nasumice i bez orijentira. Gledao sam hrpu opskurnih nebuloza, a neke ključne stvari sam uspeo da propustim. Zato sve što budem rekao treba uzeti s rezervom.
A opet, nabio sam u guzicu popriličan broj godina i valjda mi je nešto ipak ušlo u glavu.
Bilo kako bilo, ovo što sledi jesu najbolji filmovi na koje sam u svojoj potrazi nabasao.
Ovde sam već govorio o onima koji bi, po meni, trebalo da stoje na samom-samcijatom vrhu piramide. Nabrojao sam ih trinaest.
Sad se spuštam za jednu nijansu niže, a taj nivo je nešto širi. Naseljavam ga sa trideset komada.
Broj nije konačan. Ima na ovoj stepenici mesta za još filmova, ali ipak ne za još mnogo njih.
Ovih trideset naslova debelo su zaslužili povlašćen status koji kod mene uživaju. Mrzim kad me neki film na prvo gledanje oduševi, a posle provalim da baš i nije bogzna šta. Tada se osećam kao poslednja budala. Zato su ovde filmovi proveravani više puta, koji su na kasnija gledanja ispadali još bolji nego na prvo.
Hteo bih ja da im odam i neko veće priznanje, da im napravim neki bolji omaž, ama ne umem to da učinim drukčije nego ovako.
Hronološkim redom, prvih šest.

M 1931.



Ovde mi se dopao način na koji je pristupljeno jednoj, u osnovi prilično nezanimljivoj temi – priči o decoubici i pandurima koji ga vijaju.
Film se, naime, ne iscrpljuje u onome što bi se moglo očekivati – ni u elaboraciji psihopatskog karaktera ubice, ni u ispitivanju toga koliko su jedno društvo i njegove institucije efikasni i spremni da zaštite sopstvene podanike, ni u nadmudrivanju policije i ubice, niti u paradiranju pojmovima pravde i krivde.
Ne, ovde se zbiva nešto mnogo zanimljivije. Podzemlje izlazi na scenu i pokazuje se kao organizovanije i efikasnije od državnog aparata, s kojim slučajno deli isti cilj (hvatanje ubice), ali ga na to nagone sopstvene pobude, koje s društvenim redom i mirom nemaju nikakve veze.
Taj neuobičajen pristup dobro poznatoj matrici i to što je tema koja nije mnogo obećavala sagledana iz čudnog i svežeg ugla doveli su film na ovu listu.
I da, Peter Lore je moj omiljeni glumac.


Pravilo igre (La Règle du jeu) 1939.


Оvo je gorko kô pelen. Ne zna se ko je u ovom filmu od koga lukaviji, pretvorniji i namazaniji svim farbama. A pritom, ne radi se ni o kakvim moralnim nakazama koje bismo mogli etiketirati kao mnogo gore od mene ili vas. Ne, ovo su obični ljudi. Neki su bogatiji, a neki siromašniji, ali niko od njih ne radi ništa naročito – oni samo igraju one „igre koje ljudi igraju svaki dan“, kako reče Džo Saut u svojoj čuvenoj pesmi. I to iz prostog razloga što logika života kojim žive to zahteva od njih.
Tu se, međutim, pojavljuju i neka dvojica koja se ne pridržavaju „pravila igre“. Oni igraju po drugim pravilima i drže do drugih vrednosti, pa zbog toga sve vreme ispadaju potpune budale i na kraju prođu kô bosi po trnju. Da citiram Nikolu Miloševića, oni bi se mogli odrediti kao „rđavo prilagođeni ljudi koji su kao takvi osuđeni na to da u životu ne prođu dobro“.


Malteški soko (The Maltese Falcon) 1941.


Izgleda da nema toga što jedno čeljade neće učiniti zarad novca. Jedini jači motiv od srebroljublja jeste samoodržanje.
U ovom filmu ta dva pokretača ljudskog delanja potpuno su razotkrivena.
Sem Spejd, Džoel Kairo i Debeli Čovek odlučuju da žrtvuju Vilmera i o tome se dogovaraju – njemu u oči. Dogorelo je do nokata i nema se vremena za maskiranje i ulepšavanje činjeničnog stanja.
A tek završna scena između Spejda i OʼŠonesijeve. Ljubav, koja očigledno postoji, ne igra nikakvu ulogu već se povlači pred jačim motivima – golim očuvanjem sopstvene kože i pragmatičnom svešću o tome da predmet zaljubljenosti ne nudi bogzna kakvu perspektivu.
Konvencije koje smo navikli da viđamo u filmovima ovde su izneverene u korist nečega što je Jovan Hristić, citirajući Oldosa Hakslija, nazivao „potpunom istinom“ (the whole truth). Svi su likovi podjednako koristoljubivi i pokvareni, a pobeđuje onaj ko je najpraktičniji i ima najbolji osećaj za realnost. Onaj ko shvata „od čega su načinjeni snovi“.


Romansa u molu (Romanze in moll) 1943.


Možda ne izgledam tako, ali ja sam ljubitelj melodrame. Ipak, ne znam baš mnogo filmova koji poseduju melodramski patos kakav meni prija.
Ne znam ni kako bih to odredio. U melodramama koje volim ima određene vrste patetike, ali nije ljigava, pa čak i ako na momente izgleda jeftina, nekako se vidi da nije takva.
Do izražaja dolaze pre svega junakinje i određene specifičnosti njihovog karaktera kakve nismo navikli da srećemo kod ljudi, a koje na neki neobičan način skrivaju izuzetnu moralnu čvrstinu.
Romansa u molu je izrazito artificijelan film, urađen s mnogo stila i elegancije. Ljubavna priča je iskonstruisana i ne deluje mimetički verodostojno, ali dobro hvata složenost odnosa između jedne žene i dva muškarca.
Kad se umeša i treći, tikva puca i priča se završava potpunom katastrofom za sve četvoro umešanih. Prosto se ne zna ko je grđe nastradao i ko je od koga gore prošao. Detalj koji me je naročito oduševio jeste da na kraju filma čak i ptičica koju je glavna junakinja držala u kavezu – ugine.


Dvostruka odšteta (Double Indemnity) 1944.


Jeftina priča u koju je teško poverovati, cinično-vickasti izveštačeni dijalozi, likovi svedeni na nivo šablona – a opet, sve to funkcioniše besprekorno.
Ne kupuje mene ovde ta „noar“ ikonografija niti žanrovske konvencije. Kupuje me to što ovaj film jednostavno „radi posao“.
Polazi se od jedne proste premise: imamo ubistvo, treba ispričati šta je dovelo do njega i kakve je posledice ono izazvalo.
I svi elementi filma raspoređeni su na takav način da se iz te osnovne pretpostavke izvuče maksimum. Rezultat je struktura u kojoj je sve na svom mestu, sve je kako treba i pogađa tamo gde treba da pogodi.
Tandem Vajlder–Čendler vrhunski je obavio zadatak. Svaki put kad odgledam ovaj film, imam osećaj ispunjenosti.
Takvom utisku svakako doprinosi i to što se ovde pojavljuje jedan od mojih omiljenih glumaca, Edvard G. Robinson. Ona njegova oniža, zdepasta figura i ružna faca pravi su melem za moje oči.


Kratak susret (Brief Encounter) 1945.


Još jedna melodrama par excellence. I još jedan film koji je, po svojoj strukturi, blizak savršenstvu.
Prosto – filmovi ne bivaju mnogo bolji od ovoga.
Tematski, Kratak susret je blizak čuvenoj Čehovljevoj priči Dama s psetancetom (Дама с собачкой),  samo što nema tu dubinu. Ipak je u pitanju melodrama. Ovaj film dakle ne poseduje kvalitete koji krase dela visoke književnosti, ali ima onaj melodramski štimung koji sam malopre pominjao. I šta će mu više – to je takođe vrhunski kvalitet.
Sviđa mi se to što je priča o vezi udate žene i oženjenog muškarca ispričana na normalan i logičan način. Oni se upoznaju, zavole i najzad se, kao pametni, razumni ljudi, rastanu. Nema vriske, cike, seče vena.
Ali najbolji štos je u tome što onaj njihov najemotivniji trenutak, kada strasti dostižu vrhunac, biva pokvaren i potpuno upropašćen. I to na koji način – tako što logika svakodnevnog života prodre u njega.
U ovom filmu se, dakle, sudaraju dve logike. Logika njihove ljubavi i logika svakodnevnog života. I ova druga, dabome, kako to uvek i biva, odnosi prevagu.

Toliko zasad, pa nastavljamo.